Taj
zapretani ugao, gdje boravi ljubav, često ostane nedirnut jer je previše svet,
a nekada i previše ranjiv. Ljudi se boje da otvore ono što nijesu sigurni da
znaju nositi.
Kod
nekih, ta ljubav je prekrivena slojevima razočaranja, straha, iskustava u
kojima su dali, a nijesu bili viđeni. Kod drugih, zatrpana je ambicijama,
potrebom da se dokažu, da budu prihvaćeni - pa je utočište ljubavi zaboravljeno
dok traju u toj borbi. A ima i onih koji su, jednostavno, naučeni da ljubav
nije prioritet, da je slabost, da je opasno voljeti.
Ljubav
u čovjeku nije uvijek vatra koja plane, nekad je to tiha žiška ispod pepela. Da
bi planula, treba dah povjerenja, blizine, topline drugoga bića. Ali i smjelost
da se pogleda u taj ugao. Da se izdrži sve ono što se tamo zatekne, jer ljubav
nije samo nježnost, ona nosi i tugu, i ranjivost, i neizvjesnost.
U
jogijskoj i duhovnoj tradiciji, srčani centar (Anahata čakra) je upravo ta
tačka gdje ljubav postaje univerzalna. Da bi se otvorila, ne traži toliko volju
koliko predaju. Ljubav se ne otključava silom, već tišinom i prisutnošću.
A
nekad, taj ugao ostane neotvoren cijelog života, ne zato što ljubavi nema, već
zato što nikad nije došlo ono „pravo vrijeme“ ili ono „pravo biće“ koje bi ga
probudilo. I zato je ljubav uvijek poziv. Tiha, ali uporna, čeka da čovjek bude
spreman da se sretne sa sobom.
I
baš zato... onaj koji dotakne tu ljubav, nikad više nije isti.
Svako
je nosi u sebi. Samo je pitanje: ko se usudi da je živi.
