Svi mi nosimo u sebi lični kosmos. Ne onaj koji se mjeri zvijezdama i galaksijama, već onaj unutrašnji - prostor svjetlosti i tišine, gdje stanuju svi naši bogovi, naši vodiči, naša osjećanja. U tom prostoru nema granica ni podjela; sve što je nekada bilo odvojeno, tu se sjedinjuje.
Za nekoga je
to Isus. Za nekoga Krišna. Za nekoga Šiva, Muhamed, Majka Božija, ili
jednostavno - Svjetlost. Ljubav. Ili samo - Majstor. Nema pogrešnog imena, jer
svi putevi vode jednom izvoru. Taj izvor ne traži ime, ali prihvata sva imena.
On ne traži oblik, ali se kroz svaki oblik može javiti.
Taj lični
kosmos nekada se javi sam od sebe, kao sjećanje. Ne kao misao, ni kao slika,
već kao unutrašnje znanje da je to uvijek bilo tu. Kao da se duša nečeg
sjetila. A nekad ga prizovemo kontemplacijom, tišinom, molitvom, dahom. Bez
pravila, bez obrasca.
I kad se sve
riječi, ideje, učenja i vjere zgusnu, sabiju u jedno - ostaje samo to:
Svjetlost. Ljubav. Suština. Nije to nešto izvan nas. To je ono što jesmo, kad
se sve ljušture skinu.
U ličnom
kosmosu, sve je povezano. Nema konflikta između vjera, učenja, simbola. Svi su
to putevi jednog Srca koje kuca u tišini svakog bića.
To je
Majstor. Taj unutrašnji osjećaj koji vodi, blago usmjerava, ali ne prisiljava.
Koji kaže: "Tu sam. Bio sam tu uvijek." Nije više nešto što se traži
kao vanjski događaj, kao spektakl, već kao neko unutrašnje prisustvo, tihi
plamen koji nikad ne gasne, samo ponekad jače zasija.
Tad
više nema ni čekanja, ni želje, jer znaš, tu je. Ponekad ga osjetiš u dahu,
ponekad u šumu lišća, ponekad samo zatvoriš oči i znaš. Kontemplacija ga otkrije, tišina ga
ogoli, ali on je bio tu i kad si mislio da ga nema.
I tako, hodamo
svijetom, razgovaramo, ćutimo, radimo, meditiramo, i nosimo svoj Kosmos u sebi.
Bez pompe. Bez dokazivanja. Samo svjetlost. Samo Ljubav.
A ponekad, kad
se svijet učini prebučnim, kad izgleda da smo zaboravili ko smo, dovoljno je
zatvoriti oči. Ne da bježimo, nego da se sjetimo. Jer u tišini, gdje sve
prestaje, Kosmos se ponovo rađa. I tada znamo: sve što tražimo, već smo.
Kosmos nije
negdje. On je ovdje. U svakom dahu. U svakom otkucaju. U svakom tiho izgovorenom
„da“ Životu.
