Postoje
vrata koja niko ne vidi, a svi ih prođu.
Vrata kroz koja nijesmo ušli kada smo začeti, niti smo izašli kada smo umrli - jer
duša ne poznaje te granice.
Rođenje i smrt su samo prelazi, kao dva daha između kojih se odvija jedan život.
Čovjek
često zamišlja život kao pravolinijsku putanju: početak, sredina, kraj.
Ali kad pogleda dublje, vidi da ni rođenje ni smrt ne označavaju početak ni
kraj.
To su prelivi jednog neprekidnog toka.
Kao kada dan prelazi u noć - ni dan ne prestaje, ni noć ne počinje iz ničega.
Sve je to jedno isto svijetlo, samo pod različitim zavjesama.
U
filozofiji karme, smrti nema u apsolutnom smislu.
Ono što nazivamo smrću, samo je promjena stanja - poput leptira koji ostavi
svoju čauru.
Ono što se u svijetu gubi, u duhovnom biću se otkriva.
Jer iza svakog gubitka postoji dobit, ali ne u formi, već u dubljem prisjećanju
onog što je vječno.
Oni
koji su prošli kroz iskustva bliske smrti često govore o svijjetlu.
O osjećaju mira, lakoće, sveprisutnosti.
Karl Gustav Jung, jedan od velikih tragalaca u polju psihe, imao je takvo
iskustvo tokom teške bolesti.
U tom stanju nije sreo smrt, već svoju dušu.
Nije izgubio svijet, već ga je vidio s druge strane, oslobođen iluzije i forme.
Vratio se, ali više nikad isti.
Kao što niko ne ostaje isti nakon što pogleda kroz vrata koja vode izvan
tijela.
U
jogijskoj filozofiji, nema straha od smrti. .
Ne jer je sljedbenik hrabar, nego jer zna - to nijesam ja što umire.
Ja sam onaj koji svjedoči svemu tome.
Tijelo može oslabiti, nestati.
Um može utihnuti.
Ali svjedok ostaje.
On nikada nije bio rođen, pa stoga ni ne može umrijeti.
Zato
je Tać Nat Han mogao reći s takvom lakoćom:
“Sjutra
ćemo se ponovno sresti, ili čak prije.
Uvijek ćemo se sretati na istinskom izvoru.”
Jer
svi naši susreti, svi naši rastanci, svi naši odnosi -
nijesu slučajni.
Oni su niti jedne velike mreže, tkanine kroz koju se Istina ogleda u svakom
biću.
I kada neko "ode", on nije nestao.
Samo se vratio u izvor, gdje ćemo se i mi jednog dana vratiti - bez straha, bez
tuge, već sa osmijehom i tihim razumijevanjem.
U
svakodnevici, ta svijest nas uči prihvatanju.
Kada voljeno biće umre, mi patimo.
Ali patimo ne zbog njihove smrti, već zbog zaborava da smrt nije kraj.
Kad se prisjetimo, bol se pretvara u tihu čežnju.
Čežnju koja ne razara, nego podsjeća.
Zato,
meditacija na život i smrt nije morbidna.
Ona je oslobađajuća.
Ona nas uči da se ne vezujemo za oblike, već da volimo dublje, tiše, bez
posjedovanja.
Da budemo zahvalni na svakom trenutku, jer znamo da su svi trenuci privremeni,
ali duša vječna.
Rođenje
i smrt su vrata.
Ali iza vrata - prostor je isti.
To je prostor gdje Ljubav nikada ne nestaje.
Gdje se svijest ne rađa i ne umire.
Gdje se svi putevi susreću.
Gdje si ti uvijek Ti.
