Alfons de Lamartin nas podsjeća da je srce čovjekovo jedno, a ne podijeljeno na djelove - jedno za ljude, drugo za životinje. Ta jednostavna istina otkriva duboku povezanost između svih bića i poziva nas na istinsko saosjećanje, bez granica i selektivnosti.
U svijetu koji
često praktikuje odvajanje - ljudi od prirode, jedni od drugih, i životinja od
ljudi, lako je zaboraviti da je sve ispreplijetano jednom nevidljivom niti
života. Svaka okrutnost, bilo nad čovjekom bilo nad životinjom, odražava se u
duhu i oblikuje našu svijest. Nema razlike u patnji, jer žrtva je žrtva, a
okrutnost je okrutnost, bez obzira na njen oblik ili žrtvu.
Prava duhovna
zrelost ogleda se u sposobnosti da volimo i poštujemo sve što živi. U tom
jedinstvenom srcu, koje osjeća bol i radost svega što diše, rađa se iskrena
empatija. Ta empatija nije ograničena ni na jedan oblik života, ona je šire
polje svjesnosti koje nam pomaže da rastemo i transformišemo sebe i svijet.
Svamiđijevo
učenje o nenasilju (ahimsi) nije puki koncept, već životni put, put prema
jedinstvu sa svim bićima. Svaki čin dobrote i saosjećanja prema bilo kome ili
bilo čemu, jeste čin uzdizanja svijesti i približavanja istinskoj slobodi i
miru.
Da bismo
istinski živjeli prema toj istini, potrebno je njegovati u sebi jedno srce -
srce koje ne pravi razliku, srce koje ljubi bez uslova i granica. Jer samo tako
možemo biti istinski slobodni, povezani i u skladu sa sobom i cijelim životom.
Jedno
srce u svakodnevici
Iako
je misao o jedinstvenom srcu jednostavna, njena primjena u životu često nailazi
na izazove. Svakodnevne situacije, odnosi i društvene uloge mogu nas lako
odvući u odvojenost, prosuđivanje ili čak neosjetljivost prema drugima.
Prvi
korak jeste svjesnost - prepoznavanje trenutaka kada nam srce zatvara granice.
Kad osjetimo ljutnju prema nekome, kad gledamo nekoga s prezirom ili kada ne
obraćamo pažnju na patnju oko nas. Svaki takav trenutak je prilika da unutar
sebe probudimo saosjećanje. Da kroz udah i izdah ponovno otvorimo ono jedno
srce, koje ne poznaje razliku između „ja“ i „drugi“.
Drugi
korak je praksa - mali gestovi ljubavi koje svakodnevno možemo njegovati. To
može biti osmjeh prolazniku, riječ podrške prijatelju, briga za životinju u
nevolji, ili čuvanje prirode. Svaki od tih malih činova je kao kapljica koja
puni more naše ljubavi i povezanosti sa svijetom.
Treći
korak je prihvatanje - prihvatiti da nijesmo savršeni i da će biti trenutaka
slabosti. Ali upravo u toj slabosti leži snaga, jer nam ona daje mogućnost da
se vratimo sebi i iznova biramo put saosjećanja.
Svamiđijeva
poruka nenasilja i ljubavi nije apstraktan ideal - to je put koji je dostupan
svakom od nas, upravo u ovom trenutku, bez obzira na okolnosti.
Zamislimo
da svaka naša misao, riječ i djelo nose tu vibraciju univerzalnog srca. Kako bi
svijet mogao izgledati? Ko bismo tada mogli postati?
