Istorija je prepuna ratova, prirodnih katastrofa, ekonomskih slomova... pa opet, ljudska priroda se ne mijenja. Svijet se ne mijenja spolja, već iznutra. Istinska promjena može da dođe samo iz promjene svijesti, ali ne kolektivne, jer to nije moguće u ovom trenutku, već pojedinačne.
Gledajući realno, mase
su uvijek bile vođene strahom, pohlepom i nagonom za dominacijom. No, kroz
istoriju uvijek su postojali pojedinci koji su mijenjali tokove – ne kroz silu,
već kroz svijest i unutrašnji preobražaj. Možda je to jedini mogući način – ne
očekivati da će svijet odjednom postati bolji, već da svako ko spozna istinsku
vrijednost duha postane tačka promjene u svom okruženju.
Kataklizme mogu
fizički promijeniti svijet, ali samo unutrašnja revolucija može promijeniti
čovjeka.
Uvijek je manjina bila
ta koja je donosila istinske promjene, ali ta manjina rijetko dočeka priznanje
za života. Gandi, Martin Luter King, Sokrat, Isus – svi su platili cijenu
pokušaja da uzdignu svijest čovječanstva. Istorija pokazuje da masa rijetko
prihvata promjene koje ih izvode iz zone komfora ili ruše ustaljene poretke
moći.
Ali uprkos svemu,
promjene se ipak dešavaju. Svaka ideja koja je bila ispred svog vremena naišla
je na otpor, ali kad se jednom posije sjeme, ono nikad ne nestaje.
Sjeme ne nestaje, ali
rod toga sjemena nije obilan, ali uvijek postoji. Dovoljno je da se zapali samo
jedna iskra da bi vatra opstala. Nekada gori tiho, gotovo neprimjetno, ali
nikada se ne gasi potpuno.
Možda i nije cilj da
se cijeli svijet promijeni odjednom – možda je dovoljno da se promijeni jedan
čovjek, pa onda još jedan. Jer svaki takav pojedinac postaje tačka svjetlosti u
mraku, a ako ih ima dovoljno, tama više ne može biti potpuna.
Uostalom, najveće
promjene su uvijek dolazile iznutra – unutar pojedinca, unutar tišine, unutar
kontemplacije. Možda se svijet ne može promijeniti, ali čovjek može postići to
da svijet ne promijeni njega.
Naravno, nemoguće je
ostati potpuno neuzdrman pred tragedijama koje se u svijetu dešavaju, jer ako
bi čovjek mogao gledati sve to bez reakcije, onda bi to značilo da je postao
kamen, a ne ljudsko biće.
Pitanje je kako
pronaći način da nas bol svijeta ne izbaci iz sopstvenog unutrašnjeg sklada.
Možda je odgovor u tome da se ne poistovjećujemo sa patnjom, ali ni da je ne
ignorišemo – već da je osjetimo, razumijemo, a onda preobrazimo u nešto što
možemo učiniti. Bila to molitva, pozitivna misao, pomoć potrebitima, ili čak
samo svjesno odbijanje da budemo dio mehanizma koji stvara takvu patnju.
Ipak, moramo
razumjeti, najbolji način je unutrašnja transformacija, jer na taj način
pomažemo sebi, a na neki kosmički nač2in i društvu u cjelini. Istina, ta šira
pomoć je minimalna, ali ipak znači nešto u poretku stvari, jer nije samo lično
oslobođenje, već i suptilan doprinos kolektivnoj svijesti. Svaka osoba koja se
uzdigne iznad patnje, mržnje i nesvjesnog reagovanja, na neki način mijenja
energetsko polje svijeta. Možda je to mali talas u okeanu, ali okean nije ništa
drugo do skup tih talasa.
Mada se čini da je moć
djelovanja pojedinca ograničena, možda baš taj nevidljivi uticaj – prisustvo
mira, ljubavi i svjetlosti – ostavlja dublji trag nego što možemo da zamislimo.
Ako samo jedna osoba
osjeti tu promjenu, ako se makar još jedan um ili jedno srce otvori za dublju
spoznaju, već je učinjen veliki pomak. A taj jedan može dotaknuti drugog, pa
trećeg… i tako se, poput talasa, širi nešto što nije vidljivo oku, ali ostavlja
trag u svijesti.
Zato unutrašnja transformacija nikada nije samo lična stvar – ona je, na nekom nivou, uvijek i doprinos cjelini.
