ODJEK DRUGOG U SEBI - TIHA SNAGA EMPATIJE

Empatija nije osjećaj koji dolazi spolja, kao talas sa drugog mora koji nas tek pokvasi. Ona je mnogo više, strujanje iznutra, tiha vibracija koja se pokrene kada u nečijem glasu, pogledu, tišini ili slomu prepoznamo nešto što smo već nosili, možda zaboravili, možda potisnuli. I tada, kao da se u nama odnekud javi odjek... kao da neko drugi dotakne naše sopstveno pamćenje bola, radosti, izgubljenosti, nade.

Ne moraš poznavati osobu da bi osjetio. Dovoljno je da si živio.

Empatija nije milost. Nije pokrov s visine. To je ravnina pogleda u kojem nestaje razlika između "ja" i "ti". To je umijeće tišine koja ne traži da popravlja, da rješava, da nudi savjet. Nego samo da bude. Da prisustvuje. Da ne iznevjeri ljudskost u trenutku kad je potrebna.

Empatija je kad sjediš s nekim i znaš - ovdje nije potreban odgovor, već prisustvo. Nije rješenje, već rame. Nije riječ, već pogled koji ne skreće. Srce koje se ne zatvara.

Ali empatija zna i da boli. Jer onaj koji istinski osjeća, zna koliko je teško nositi tuđe osjećaje kao svoje, a opet ostati dovoljno čitav da ih ne potone s njima. Zbog toga je empatija snaga, ne slabost. Ona nije zaštićena distancom - ona bira da se izloži, da bude ranjiva, da bude otvorena i kada bi bilo lakše zatvoriti se.

Zato ljudi koji istinski osjećaju često ćute više nego što govore. Ne zato što nemaju šta da kažu, nego zato što znaju da riječi nisu uvijek ono što liječi. Ponekad je dovoljno da si tu. Da neko zna da nije sam u svom ćutanju.

Empatija je možda najdublji vid duhovnosti u svakodnevici. Nema ritual, nema formu, nema doktrinu. Ali ima prisustvo, ima čovječnost, ima tišinu u kojoj se ljudi prepoznaju.

I možda upravo zato svijet najviše pati od njenog nedostatka. Jer gdje nema odjeka drugog u sebi — -ostaje samo buka ega, sudova, zatvorenosti. A u toj buci... sve više ljudi govori, a sve manje se čuje.

Empatija ne traži da svijet promijeniš, već da u jednom trenutku budeš svijet za nekoga.

Kao što kaže jedan od najvećih duhovnih učitelja našeg doba, Višvaguruđi Mahešvarananda: "Istinska duhovnost ne znači povući se od svijeta, već biti sposoban da u svakom biću prepoznaš Boga- i da njegovo trpljenje osjetiš kao svoje."

Jer istinsko saosjećanje nije sažaljenje, već svjesno prisustvo. Biti tamo gdje boli, a ne pobjeći. Osjećati, ali ne posjedovati. Voljeti, ali ne vezivati. Svjedočiti, ali ne suditi.

Empatija je upravo to – most između svijeta i duše. I kad je nađemo u sebi, nijesmo više samo ljudi. Postajemo ogledalo kroz koje i drugi mogu vidjeti svoje dostojanstvo.

Most prema drugome

Postoje putevi koje ne možemo preći pješke. Riječi tu ne pomažu, ni pogled, ni ruka na ramenu. Ti putevi ne vode kroz pejzaže, ni preko granica, već između srca. Tamo gdje prostor nije fizički, a razdaljina mjerljiva, ne kilometrima, već nesigurnošću, ranjivošću, strahom… i nadom.

Most prema drugome nije put kojim lako hodamo. On nije od kamena, nije naslonjen na sigurno tlo, niti osigurava čvrstoću svakim korakom. Most prema drugome često je građen od sopstvenih sumnji i tišina, od pogleda koji dugo stoje bez riječi i čekaju - da li ćeš me razumjeti ako ne kažem ništa?

Most prema drugome podrazumijeva jedno: da sam spreman da budem povrijeđen, iako se nadam da neću biti. To je ono što most čini svetim - ta voljnost da se otvoriš. Jer znaš: svaka istinska povezanost zahtijeva da barem jedan od dvoje učini prvi korak. Da spusti gard. Da ne traži potvrdu, već nudi prisustvo.

Ali most ne ide samo prema. Ide i iz. Most je ujedno i povratak. Jer kada kreneš prema drugome, počinješ da vidiš sebe drugačije. Ne kao usamljenog ostrva, već kao obalu koja poziva. Počinješ da shvataš da ni drugi nijesu toliko različiti. Samo je svako u svojoj tišini čekao onog ko će se usuditi da pređe.

Empatija je ta smjelost. Nije to osjećaj žaljenja. Nije sažaljenje. To je prepoznavanje. Kad u tuđem glasu osjetiš odjek sopstvene boli. Kad znaš da nije tvoje, ali je dovoljno blisko da ga nosiš neko vrijeme zajedno.

Most prema drugome nikada nije završen. To je gradnja koja traje cijeli život. Ponekad se ruši, nekad se obnavlja. Ponekad stoji nenaseljen, čeka. Ali, kad god pređeš, i kad ti neko pređe u susret, znaš da si dotakao nešto istinski ljudsko. I više od toga.

U svijetu gdje je sve brže, bučnije i zatvorenije, most prema drugome nije luksuz. To je tihi otpor zaboravu. To je nježna pobuna protiv usamljenosti koja postaje norma. To je čin ljubavi bez riječi: tu sam, dolazim ti, ne boj se.

Jer ako most ne pređemo sada, možda će zauvijek ostati prazan.

A možda je baš danas vrijeme da zakoračimo.