U većini duhovnih tradicija, nalazimo ideju da ništa ne raste dok ne prođe fazu raspadanja. Kao sjeme koje trune da bi pustilo klicu. Ili gusjenica koja se mora „raspasti“ u čauri prije nego postane leptir. Čak i fiziološki gledano, tijelo se stalno „ruši“ i obnavlja: ćelije odumiru da bi nove nastale. Dakle, slom i ponor su često uvod u preobraženje.
Ali, to može i da slomi. Tu je tačka gdje se u čovjeku lomi karmički impuls: da li će izabrati pad i ostanak u tami, ili će, uz bol, krenuti ka svijetlu.
Na dubljem nivou, najveći pad je često poziv božanskog, da se prestane tražiti spolja i krene ka izvoru u sebi. U duhovnosti Istoka, posebno u jogi i budizmu, mnogo se govori o potrebi da se ide u dno nesvjesnog - suočiti se sa svojim strahovima, sjenkama, lažnim identitetima. To je put Tapasa - unutrašnje vatre koja prži nečistoće.
Dante u Božanstvenoj komediji piše da se izlazak na raj započinje prolaskom kroz pakao. Jung je govorio: "Ko gleda spolja - sanja, a ko gleda unutra - budi se." Ali unutra, prvo se naiđe na mrak.
Spoznaja ponora u sebi je i spoznaja njegove privremenosti. I kad se ne pobjegne, kad se ostane budan i prisutan – ponor prestaje da bude tamnica i postaje učitelj.
Snaga koja tada nastaje nije gruba, nije kao ona mišićna snaga ega. To je snaga koja ne mora da se dokazuje. Snaga koju ima neko ko je već umro simbolično - i ponovo se rodio. Ko zna koliko vrijedi jedan uzdah u miru. To je snaga mira, tišine, svjetlosti bez svjetlosti.
Da, do tog stanja se ne dolazi samo po sebi. Ono je često posljedica velikog gubitka, bola, ili unutrašnjeg raspada. Ali oni koji kroz to prođu - ne vraćaju se isti. Njihova tišina ima težinu. Njihove riječi svijetle. Njihova prisutnost liječi.
Postoji jedno drevno razumijevanje, zapisano u srcima svih velikih duhovnih puteva: Najdublji pad može biti početak najuzvišenijeg uspona.
Upravo u trenucima kada se čini da je sve izgubljeno – kada tijelo boli, kada um gori u nesanici, kada duša izgubi tlo pod nogama – tada, ako ostanemo prisutni, počinje da se rađa nešto novo.
U simbolici Istoka, ponor nije kazna, već učionica. Kad se tijelo razboli, kada se srce zatvori, kada sve što smo gradili stane – često je to poziv da zastanemo i da pogledamo dublje. Ne spolja, nego unutra.
Tamo gdje boli - tamo je čvor.
Tamo gdje strahuješ - tamo je vatra.
Tamo gdje misliš da si slab - tu je tvoja snaga.
Jer u toj dubini, kad više nema na šta da se osloni, kada ni znanje ni volja ne pomažu - tada se rađa vjera. Ne vjera kao uvjerenje, već iskustvo: da nešto u tebi jeste veće od svega što se ruši. To nešto zovemo duša, svjetlost, atman, božanska prisutnost.
U jogi se, da ponovim, ova faza zove tapas – sveto trpljenje koje spaljuje nečistoće ega. Nije to mazohizam, već transformacija. Kad ostaneš u tišini i posmatraš vlastitu tamu bez bjekstva, bez drame, bez samosažaljenja - tama počinje da gubi snagu. Počinje da se preobražava.
Ova nova snaga nije ona koja se pokazuje svijetu. To je snaga mira. Snaga onih koji su prošli kroz svoju ličnu tamu, izdržali je, razumjeli je - i postali svjetionici. Ne zato što su pobjednici, već zato što su preživjeli vlastito rađanje.
Zato... ako osjećaš da si u ponoru - nemoj bježati. Siđi dublje. Ostani budan. Diši. Meditiraj. Mantraj. Neka svjetlost tvoje svjesnosti obasja i ono što si mislio da nikad ne može biti dotaknuto.
I vidjećeš: tvoja snaga više neće dolaziti iz spoljnih okolnosti, već iz tvog unutrašnjeg susreta sa sobom.
A to je snaga koja iscjeljuje.
To je snaga koja vodi ka prosvjetljenju.
To je snaga koja spaljuje karmu
