Jedan od glavnih uzroka našeg lošeg života je u tome što, kad nešto činimo, ne činimo to ni radi svoga tijela ni radi svoje duše, nego samo radi toga da steknemo odobravanje ljudi.
— Lav Tolstoj
Postoji
tišina koju niko ne vidi, ali ona određuje sve što činimo.
Tišina između onoga što jesmo i onoga kako želimo da budemo viđeni.
U toj tišini, gubimo se.
Od
najranijih dana učeni smo da živimo za spoljašnje aplauze.
Za “bravo”, za “dobar si”, za “vrijediš”.
Ali koliko to traje? Sekundu? Dan? Godinu?
A šta ostaje kada sve to utihne?
Tada
shvatimo:
živjeli smo za pogled koji ne poznaje našu unutrašnjost.
Za publiku koja ne zna našu tišinu, naše borbe, naše snove.
I polako, neprimjetno, prestanemo da živimo iznutra.
Zato
nas Tolstoj podsjeća: ne radi to zbog njih.
Radi zbog duše.
Radi zbog onog što ne traži aplauz.
Radi zbog istine koju ti samo znaš.
Jer
kada činiš radi odobravanja, postaješ rob slike o sebi.
Kada činiš radi duše, postaješ svjedok slobode.
Na
duhovnom putu, aplauzi su opasnost.
Čak i oni tihi, neizgovoreni.
Pohvala da si “napredovao”, da “zraciš”, da “čuješ više”.
Sve to može postati mamac ega.
Istinsko
djelo duše ne traži publiku.
Ono je kao voda u zemlji: nevidljiva, ali bez nje - sve vene.
Zato,
ako pomažeš, pomozi jer je ljubav tvoja priroda,
ne zato što će to neko primijetiti.
Ako vježbaš, vježbaj jer tvoja duša to traži -
ne zato što ćeš biti viđen kao duhovan.
Ako ćutiš, ćuti jer mir raste u toj tišini,
ne zato što ćutanje izgleda mudro.
Svijet
voli maske.
Ali duša ne može da diše ispod njih.
Istina je goli hodnik bez ukrasa.
U njemu si sam - ali si slobodan.
Zato
biraj da živiš iznutra.
Ne radi publike, već radi pulsa postojanja.
Radi tišine koja zna ko si.
Radi duše, koja ne viče ali uvijek zna.
