Ne moraš otići u planinu da bi
postao sanjasin.
Ne moraš napustiti svijet.
Istinski sanjasa se ne dešava kada
napustiš druge,
već kada prestaneš da bježiš od sebe.
To je tiho unutrašnje povlačenje
koje se ne vidi spolja.
Radiš isti posao. Hodaš istim ulicama.
Ali više ne tražiš vani ono što postoji unutra.
Prestaješ da se takmičiš.
Da se porediš.
Da dokazuješ.
Počinješ da slušaš.
Počinješ da vidiš.
I najzad – počinješ da budeš.
Svijet više nije tvoja zamjena za
Nedostajanje.
On postaje ogledalo –
a ono što vidiš u njemu nije haos već red.
Ne zato što se svijet promijenio.
Već zato što ti jesi.
Ne trebaš više da budeš u pravu.
Ne tražiš više kraj puta, jer vidiš da je sam hod – svetinja.
Sanjasin je onaj koji ne bježi – već
ulazi dublje.
Ne ostavlja svijet - već iluziju o svijetu.
Ne raskida odnose - već raskida vezanosti.
Ne odriče se ljubavi – već očekivanja.
On ne traži Boga u hramovima,
već u tišini svakog daha.
U jednostavnosti svakog trenutka.
U pogledu, u listu, u suzi, u osmijehu.
Sanjasa nije bjekstvo – to je
prisustvo.
To je kad napokon prestaneš da
bježiš od Sebe
i sjedaš u svoje srce kao što se sjeda pred ognjište.
I gledaš.
Dok ne ostane samo Plamen.
