Istinska skromnost ne nosi pognutu
glavu iz straha, već uzdignutu iz tišine. Nije to zaborav vlastite vrijednosti,
već svjesnost da prava vrijednost ne vrišti. Ona ne dolazi iz kompleksa ni iz
osjećaja manje vrijednosti, dolazi iz mjesta gdje je ego zacijelio i prestao da
traži potvrdu.
Ponizan čovjek ne misli da je ništa,
on zna da je sve, ali zna i da to sve nije njegovo. Kao voda što protiče kroz
ruku, ne zadržava je, ne prisvaja, samo je nosi dalje. Skroman čovjek zna svoju
dubinu, ali ne mora da je pokazuje. Ne zato što je skriva, već zato što mu nije
potrebna tuđa potvrda da bi znao gdje se nalazi.
Skromnost nije povlačenje, već
odustajanje od potrebe da se ističeš. Nije sputavanje talenta, već služenje tim
talentom u tišini. Onaj koji je zaista snažan ne mora da nadglašava. On vidi I - ćuti. Osjeća - i ne nameće. Zna - i ne
raspravlja.
Poniznost je kad klekneš, ne zato
što si niži, već zato što znaš da je postojanje iznad tebe. Da sve što imaš
nije tvoje, već ti je dato da njime rasteš. Nema u tome glume. Samo onaj koji
je duboko upoznao svoje granice može istinski da se pokloni, jer zna da istina
počinje tamo gdje prestaneš da misliš da si centar svijeta.
Skromnost i poniznost ne traže
publiku. One žive i cvjetaju u nevidljivim gestovima: kad pružiš ruku, a ne
očekuješ hvalu. Kad odustaneš od potrebe da budeš u pravu, jer mir ti je
važniji od pobjede. Kad možeš da budeš zadnji, a da tvoja unutrašnjost to doživi
kao čast.
To nije slabost. To je najdublja snaga. Jer samo onaj koji je savladao sebe, može da se povuče, a da i dalje stoji visoko.
