IZABRANA I NAMETNUTA SAMOĆA

Izabrana samoća je kao tiho utočište koje biramo sami. Ona je prostor za refleksiju, rast i dublje povezivanje sa sopstvenom suštinom. Kada se čovjek dobrovoljno povuče u samoću, to često znači da traži unutrašnji mir, inspiraciju ili duhovno uzdizanje.Takva samoća je plodna - ona rađa kreativnost, mudrost i jasnoću misli. Ona nije bijeg od svijeta, već svjesno odvajanje da bi se bolje razumjelo svoje unutrašnje biće i svijet oko sebe. 

Nametnuta samoća, s druge strane, često dolazi spolja, bilo kroz odbacivanje, gubitak ili okolnosti koje pojedinca izoluju protiv njegove volje. Ova vrsta samoće lako prerasta u usamljenost, jer osoba ne osjeća da bira to stanje. Ona može rađati osjećaj praznine, tuge i nepovezanosti. Umjesto uzdizanja, ona često sputava, povlačeći pojedinca dublje u osjećaj odvojenosti od drugih i od sebe. 

U suštini, razlika leži u slobodi izbora i namjeri: izabrana samoća je aktivan čin ljubavi prema sebi, dok nametnuta samoća može biti izazov koji traži iscjeljenje i samoprihvatanje. 

Samoća je često shvaćena kao praznina, ali zapravo je to prostor u kojem se otkriva unutrašnja snaga. Prihvatanje samoće ne znači izolaciju, već duboko povezivanje sa sobom. To je trenutak kada se mogu istražiti misli, osjećanja i želje, bez spoljnog uticaja, i kad se istinska tišina može čuti. Samoća pruža priliku da se ponovo osnaži unutrašnji mir, kao i da se pronađe balans između unutrašnjeg i spoljnog svijeta.

 Prihvatanje samoće znači da se u njoj ne traži ispunjenje iz spoljnog svijeta, već da se daje sebi sloboda da budemo autentični. U njoj možemo pronaći mir, samospoznaju i unutrašnju stabilnost koja nas prati kroz sve izazove života. Samoća nije teret; ona je dar, prostor u kojem se možemo obnoviti i ponovo povezati sa sobom. 

Ono što je najljepše u tom procesu samootkrivanja je da, kako se približavamo tom višem "ja", tako postajemo svjesniji svoje unutrašnje snage, mira i povezivanja sa svim što nas okružuje. U toj spoznaji nestaju granice između nas i svijeta – postajemo jedno sa svime, dolazimo do sve dubljih uvida, shvatajući da život nije jednostavan, već je mreža složenih i međusobno povezanih dimenzija. Ta saznanja omogućavaju da doživimo život u njegovom punom spektru, gdje postajemo sve svjesniji njegove ljepote, svjetlosti i topline.

 Kako se povezujemo sa unutrašnjim svijetlom, spoznaje dolaze sa sve većim smirenjem i prihvatanjem. Sve prepreke i izazovi postaju prilike za rast, a duboko razumijevanje životnih procesa omogućava da budemo prisutni u svakom trenutku.

 I to osjećanje da život postaje topliji, svjetliji, prijatniji znači da su se naše percepcije do kraja otvorile za ljubav, mir i harmoniju, koje su uvijek bile prisutne, samo skrivene iza površinskih slojeva svakodnevnih briga i stresa.