Muziku koju čuje srce, ne može zapisati nijedna nota. Ona ne nastaje iz instrumenata, već iz života samog. Iz pogleda punog saosjećanja. Iz ćutanja koje razumije. Iz radosti zbog samog postojanja.
Lao Ce je
rekao:
"Muziku
u duši može čuti čitav Univerzum."
I zaista, kada
čovjek u sebi pronađe harmoniju, sve oko njega počinje da svira drugačije. Nema
više disonance u spoljašnjem svijetu koja može narušiti unutrašnji ton. Srce
kuca svojim tempom, dah pleše u ritmu tišine, a um se pokloni melodiji mira.
To je ona
muzika koju ne čuje uši, već biće.
To je ona pjesma koja ne traži publiku, već prisustvo.
To je ona tiha simfonija što odjekuje kroz vječnost.
I možda, baš
dok sjedimo u tišini pred snom, dok nebo briše posljednje tragove dana, ta
muzika postane jasna, kao šapat koji dolazi iznutra i kaže:
Sve je u redu. Sve je u skladu.
Slušaj…
Univerzum
čuje.
