Siromaštvo se ne sastoji u umanjivanju imetka, već u povećanju nezasitosti.
— Platon
U
svijetu u kojem se mjeri bogatstvo brojem stvari koje posjedujemo, Platon nas
izaziva da razmotrimo drugačiju, dublju definiciju siromaštva.
Siromaštvo nije nužno prazna ruka ili tanak novčanik - ono je stanje uma koje
nikada ne može biti zadovoljeno.
Nesvjesna
želja za više - za imetkom, moći, pažnjom, komplimentima - postaje bezdna rupa.
Koliko god da imamo, uvijek želimo više.
Ta glad ne poznaje granice, ni mir.
Prava
sirotinja nije u onome što nedostaje spolja, već u onome što nedostaje iznutra.
U nezasitosti koja guta sve i nikad ne ostavlja dovoljno prostora za zahvalnost
i spokoj.
Ova
nezasitost je duhovna praznina obučena u odjeću pohlepe.
Ona razdire dušu i čini čovjeka robom vlastitih želja.
Sa
druge strane, istinska bogatost dolazi iz umjerenosti, zahvalnosti i
prihvatanja onoga što već jeste.
To nije poricanje ili odricanje, već stanje u kojem smo u miru sa sobom, ne
tražeći stalno nešto novo.
Na
putu duhovnog rasta, zadatak je prepoznati tu nezasitost i prevazići je.
Prihvatiti život sa njegovim ograničenjima i darovima, i pronaći mir u
sadašnjem trenutku.
Prava
sloboda nije u gomilanju, već u oslobađanju od vječne gladi.
Oslobađanje od nezasitosti vodi ka srcu istinske radosti i mira.
Zato,
kada osjećamo prazninu i nezadovoljstvo, treba se pitati:
Da li je to poziv da dublje zavirimo u sebe?
Da li nas nezasitost uči lekciju o tome šta je zaista bogatstvo?
U
ovom unutrašnjem putovanju, siromaštvo i bogatstvo postaju pitanja stava, a ne
stvari.
Postajemo bogati ne onim što imamo, već onim što ne trebamo.
