Unutrašnji oganj - Agni - živi od
tvoje pažnje.
Od toga čime ga hraniš - riječima, mislima, postupcima.
Nije važno koliko ti je godina,
koliko si puta posrnuo,
koliko si daleko otišao od sebe -
taj plamen nikada ne nestaje.
Ali može postati slab, gotovo neprimjetan.
Ako ga hraniš licemjerjem - on se
povlači.
Ako ga hraniš pohvalama drugih - on utihne.
Ako ga gušiš krivicom, stidom, strahom -
počinje da treperi kao svijeća na vjetru.
A šta ga jača?
Tišina.
Ona tiha, prisutna tišina u kojoj ne želiš ništa osim Istine.
Iskrenost.
Ne samo pred drugima – pred sobom.
Zahvalnost.
Ne ona naučena, već stvarna – za to što postojiš, dišeš, učiš.
Služenje.
Kad nekome pomogneš a da ne tražiš ništa zauzvrat –
plamen zasija snažnije.
On se jača svaki put kada izabereš
ljubav umjesto osvete.
Kada kažeš istinu iako te je strah.
Kada oprostiš.
Kada ne daš sebi da potoneš – ma kako trenutno bilo loše.
Održavaš ga tako što ga ne izdaš.
Ne izdaješ ga kad ne praviš
kompromise sa dušom.
Kad ne gaziš preko sebe radi mira sa svijetom.
Kad ne prodaješ svoj mir za neku korist.
I da znaš:
nećeš uvijek osjećati plamen.
Nekad ćeš misliti da je nestao.
Ali ako si jednom osjetio njegovu toplinu –
znaj: on te čeka.
Uvijek tu.
U samom središtu tvog bića.
U onoj tački gdje prestaješ da tražiš izvan sebe.
U toj tišini,
on se ponovo rasplamsa.
Bez buke.
Bez svjetala pozornice.
I tad znaš: nijesi sam.
Nikad nijesi ni bio.
