Ponekad, u trenucima
tišine, dok pogled luta preko horizonta unutrašnjeg neba, javi se osjećaj da
ono što jesam nije počelo sa mojim rođenjem, niti će se završiti sa mojom
smrću. Taj osjećaj nije želja, ni strah - već neko pradavno sjećanje, tiha
intuicija, kao eho nečega što već jeste.
U istočnim
filozofijama, posebno u učenjima Hinduizma, Budizma i Džainizma, reinkarnacija
nije ideja - ona je zakon. Zakon ritma, toka, povratka. Samsara - beskrajni
točak rođenja, smrti i ponovnog rođenja. Duša, ili svjesna iskra, putuje kroz
tijela kao putnik kroz odijela - mijenjajući ih kad se pohabaju, rastu, zatežu.
Ali zašto se vraćamo?
Odgovor nije kazna.
Odgovor je lekcija. Učenje. Iskustvo. Reinkarnacija, u svom najdubljem duhovnom
smislu, nije zato da bismo platili - već da bismo razumjeli. Ne da bismo patili
- već da bismo se probudili. Karma ne nosi batinu, ona nosi ogledalo. I u
svakom novom životu, to ogledalo pokaže još jedan odraz onog što još nijesmo
razumjeli, onog što još nijesmo zavoljeli, onog što još nijesmo otpustili.
U Bhagavad Giti,
Krišna kaže Arđuni:
"Tvoja duša ne
zna ni rađanje ni smrt. Ne biva, niti prestaje da biva. Rođena je i nerođena.
Vječna, stara i vječito nova."
To znači: mi nijesmo
bića koja imaju dušu. Mi smo duše koje trenutno imaju tijelo.
U budizmu, iako je
pojam „duše“ drugačije formulisan (više se govori o toku svijesti nego o
stalnoj, nepromjenjivoj duši), princip ostaje sličan: život se nastavlja dokle
god postoji želja, vezanost, neznanje. I kada se sve otpusti, kada um postane
potpuno jasan, tada dolazi nirvana – prestanak kruženja, povratak u izvor.
U svakoj reinkarnaciji
mi nosimo ono što nijesmo završili - kao učenik koji svaki put dolazi na ispit
iz istog predmeta, sve dok ga ne položi. A ono što položimo - više se ne vraća.
Zato se nekada rodiš sa darom, sa vještinom, sa mudrošću koju niko oko tebe ne
razumije otkud je imaš. Zato nekada nosiš strahove koji ne dolaze iz ovog
života. Zato se nekada sretneš sa nekim i osjetiš: “Znam te.” I to jeste istina
- sreo si ga ranije. Ne ovdje. Ne sad. Ali jesi.
Kada tako shvatimo
život - prestajemo se pitati: Zašto se meni ovo dešava? A počinjemo se pitati:
Šta ovo treba da me nauči?
Tada život postaje putovanje, a ne zatvor. Postaje hodočašće, a ne kazna. Postaje proces vraćanja kući - kroz mnoga tijela, kroz mnoga srca, dok jednog dana ne stanemo na prag Vječnosti i kažemo: “Ovo sam čekao - i evo me.”
