“Rijeke ne piju svoju vodu, drveće ne jede svoje plodove, oblaci ne gutaju svoju kišu. Sve što je veliko, uvijek je na korist drugih”.
Ova
jednostavna narodna mudrost iz Indije otkriva suštinu nesebičnog postojanja. U
prirodi nema sebičnosti; sve što postoji teče i pruža se drugome, ne očekujući
ništa zauzvrat. Rijeka koja žubori nosi život daleko od sebe, drveće rađa
plodove da hrane šumu, a oblaci prolivaju kišu da osvježe zemlju i nahrane
život.
Kada
bismo i mi, ljudi, mogli da slijedimo ovu jednostavnu, ali duboku lekciju, svijet
bi bio mjesto mira i sklada. Veličina čovjeka ne ogleda se u njegovoj moći,
posjedu ili uvažavanju, već u njegovoj sposobnosti da bude koristan drugima, da
dijeli ljubav, znanje, vrijeme i pažnju bez očekivanja nagrade.
Davati
znači širiti svijetlo u život drugih, stvarati mostove i graditi zajedništvo.
Kao što voda teče i puni rijeke, kao što plodovi hrane i drveće, i životinje, i ljude,
tako i naša nesebičnost hrani dušu i tijelo zajednice. Nesebično davanje
oslobađa od tereta egoizma, i otvara vrata istinskoj radosti i unutrašnjem
miru.
Svaki
naš gest, ma koliko mali, nosi u sebi snagu rijeke, drveća i oblaka. Kada
postanemo svjesni te sile, ne možemo ostati isti - srce se širi, a život dobija
smisao koji je veći od nas samih.
Na
kraju, istinska veličina je u služenju drugima, u tome da budemo poput rijeke
koja neumorno teče, poput drveća koje rađa plodove, i poput oblaka koji
nesebično donosi kišu.
Tajna svetosti: Ljubiti do
kraja
„Svetost
ne znači puno znati ili puno razmatrati; velika tajna svetosti znači puno
ljubiti.“
- sv. Toma Akvinski
U
svijetu opsjednutom znanjem, dokazima, analizama i postignućima, ova rečenica
djeluje kao melem. Sveti Toma Akvinski, sam veliki mislilac i učenjak, znao je:
ni najdublje znanje ne vrijedi ako ne potiče iz ljubavi i ne vodi ljubavi.
Kao što rijeke ne piju svoju vodu, kao što drveće ne jede svoje plodove, ni ljubav ne traži ništa za sebe. Ona nije ni osjećanje, ni teorija, već pokret iznutra, sila koja daje, grli, sluša, prašta i podnosi.
Zato
svetost nije visoko mjesto na koje se čovjek penje odvojen od svijeta, već
duboka prisutnost u svakom trenutku, u svakom biću, u svakom činu ljubavi.
Svetost je kada neko tiho nahrani drugoga, a da niko ne zna. Kada oprašta, a da
ne spominje. Kada pomaže, a da ne traži zahvalnost. Kada daje, a da ne broji.
Ljudi
koji su ostavili svijet boljim nego što su ga zatekli, nijesu uvijek bili
najmudriji, najobrazovaniji ili najglasniji - bili su oni koji su puno
ljubili.
Ne
moraš znati sve. Ne moraš imati sve odgovore. Dovoljno je da ti je srce otvoreno,
i da ono što znaš i imaš - dijeliš s ljubavlju. Jer na kraju, samo to ostaje.
