Ako sam ja ono što imam i ako izgubim ono što imam, šta sam onda ja?
— Erih From
U
korijenu svakog straha leži gubitak.
Gubitak imena, stvari, položaja, titule, odnosa, identiteta…
A možda najdublji strah nije sam gubitak, već pitanje:
„Ko sam ja kada to više nije tu?“
Društvo
nas uči da budemo neko zbog nečega.
Imam znanje - dakle vrijedim.
Imam status - dakle postojim.
Imam imovinu, ljepotu, pažnju - dakle, jesam.
Ali
sve što imamo može nestati.
Vrijeme to oduzima bez najave.
I tada, ako je “ja” bilo utkano u to što imam, ostaje praznina.
Zato
From pita:
Šta ostaje kada sve to nestane?
Ako sam bio moja karijera, ko sam kada prestanem da radim?
Ako sam bio moja veza, ko sam kada ostanem sam?
Ako sam bio moje znanje, ko sam kada um postane zaboravan?
Na
duhovnom putu, ovo pitanje nije samo filozofsko.
To je unutrašnji prag.
Ulaz u stvarno biće.
Jer
istinsko “ja” nije ono što ima, već ono što jeste.
Nije ni tijelo, ni imanje, ni mišljenje - već prisustvo.
Tišina koja ne zavisi ni od čega, a ipak sadrži sve.
Postojanje koje ne gubi ništa kada gubi sve.
Duhovni
učitelji kroz vjekove su nas učili tome.
U jastvu koje nije vezano za imanje, počiva sloboda.
Tamo gdje više nema “moje” - rađa se Biće.
Biti,
a ne imati.
Postojati, a ne posjedovati.
Kada
nestanu stvari, odnosi, pa i misli, ako ostaješ miran -
tu si pronašao istinu o sebi.
Tamo
gdje ne možeš da izgubiš ništa, jer ti nijesi to.
Tamo gdje si slobodan od svega, ali nijesi prazan - već pun.
Pun svjetlosti koja ne gori ni zbog koga, ali grije sve.
Zato
ne boj se gubitka.
Gubitak je ponekad najdublje čišćenje iluzije.
Oduzimanje svega što nijesi - da bi otkrio sve što jesi.
I
kada ostaneš bez ičega, ali se i dalje osjećaš živ, prisutan i cjelovit -
tek tada si zaista bogat.
