Postoji pravda
koju ne sprovodi sud,
i kazna koju ne izriče nijedna presuda.
To je ona nevidljiva, nečujna presuda
koja se izvršava unutar same duše prestupnika.
Jer svako loše
djelo ne udara prvo u drugoga -
već u čovjeka koji ga čini.
Ono, kao otrov, ne širi se spolja,
već iznutra potkopava temelje radosti,
raspršuje sposobnost da se vidi ljepota,
i guši dah zahvalnosti.
Kad čovjek
povrijedi istinu,
on ne gubi ugled -
on gubi osjećaj svjetlosti u
sebi.
Kad iznevjeri
pravdu,
on ne ostaje samo bez poštovanja drugih -
već bez unutrašnjeg mira,
bez duboke sposobnosti da uživa u jednostavnim stvarima:
sunčevoj tišini, hljebu na stolu, pogledu djeteta,
zvuku tišine između dvije riječi.
Jer duša se
zatvara svaki put kada ne čini ono što zna da je ispravno.
I što više
takvih djela učiniš,
to manje osjećaš...
manje voliš...
manje živiš.
Stvarna kazna
nije u osudi,
nego u gubitku unutrašnje finoće,
u zatamnjenju pogleda,
u duši koja više ne zna da vidi Dobro -
ni u drugima, ni u sebi.
Zato, činiti
Dobro nije dužnost.
To je način da ostaneš živ
iznutra.
