Služiti nije nešto što bi trebalo da bude povezano sa patnjom, žrtvovanjem ili gubicima. Služiti nije čin dužnosti, nego unutrašnje slobode. To je potpuno suprotan pogled od onog koji nam često društvo nameće, da je služenje nešto što treba da činimo iz obaveze, jer je to ono što se od nas očekuje, jer „treba“ da budemo dobri i korisni drugima. Međutim, pravi smisao služenja je u tome da ono ne proizilazi iz spoljnog pritiska, već iz unutrašnjeg saznanja, unutrašnje potrebe da doprinosimo nečemu većem od nas samih.
Služenje kao
unutrašnja sloboda znači oslobađanje od okova ega, želje za priznanjem i
očekivanja od drugih. Pravo služenje nije žrtvovanje sebe, već davanje bez ubjeđenja
da nešto moramo dobiti zauzvrat. U tom procesu, učenik postepeno uči da u
stvaranju vrijednosti za druge nalazi svoju najveću slobodu, jer se odriče „ja“
i „moje“, dopuštajući da djeluje kroz širu, univerzalnu svijest.
Kada služimo iz
ljubavi, iz dublje unutrašnje potrebe da činimo dobro, ne činimo to zbog toga
što moramo, nego zato što se prirodno izražavamo kroz ovu silu ljubavi i saosjećanja.
Tako, služenje postaje sredstvo za oslobađanje od unutrašnjih granica koje smo
sami sebi postavili kroz ego, strahove i nesigurnosti. Kroz služenje, mi
prelazimo iz stanja „ja“ u stanje „svi smo mi“. To je oslobađanje od iluzije
odvojenosti i realizacija da smo dio većeg cjelokupnog postojanja.
Služenje nam
tako omogućava da budemo slobodni od želje da budemo viđeni, vrednovani ili
nagrađeni. Unutrašnja sloboda dolazi kada prestanemo da činimo nešto iz potrebe
za spoljnim odobrenjem ili zbog toga što je to društveno prihvatljivo. U tom
trenutku, služenje postaje izraz unutrašnje harmonije, a ne teret. Postajemo
slobodni od težine da se borimo sa sopstvenim očekivanjima i idejama o tome šta
znači biti „dobar“. Služiti znači biti u skladu sa onim što zaista jesmo.
Služiti znači,
u osnovi, prepoznavati i priznati da smo svi povezani. Kad shvatimo da je naše
postojanje isprepleteno sa svim živim bićima, služenje postaje prirodan izraz
našeg postojanja. Kroz služenje, oslobađamo sebe od potreba za potvrdama i
sticanjem statusa, i omogućavamo da naša akcija bude vođena čistom i nesebičnom
ljubavlju prema svemu što je živo.
Služenje kao
unutrašnja sloboda znači biti oslobođen od straha, nesigurnosti, i želje da
kontrolišemo. To je oslobađanje od iluzije da moramo nešto posjedovati, da
bismo bili voljeni ili vrijedni. Pravo služenje je u tome da činimo dobro, jer
to nije samo korisno za druge, već nas ispunjava, pročišćava i vodi ka većoj
unutrašnjoj slobodi. Služiti u ovom svijetlu znači postepeno se otpuštati od
svega što nas vezuje za egoističke ciljeve i želje, a istovremeno postajemo
slobodni u svojoj duši i svojim postupcima.
Pravo služenje,
dakle, nije obaveza, nego dar - dar koji nam omogućava da doživimo unutrašnju
slobodu. Slobodu od nesigurnosti, slobodu od „moranja“ i želje za priznanjima,
i slobodu da budemo u potpunosti povezani sa božanskim putem i njegovim
zakonima.
