Postoji
tišina koja nije mir, već zarobljen dah.
Mnogi
tako provode dane, ne živeći, već zadržavajući dah postojanja, kao da čekaju da
nešto prođe. Strah? Život sam? Ili ono što bi mogli postati ako se
usude?
Stražar
u nama sjedi kraj vrata, pazi na svaki šum, svaki pokret, svaki pokušaj
slobode, i odmah ga sumnjiči.
On
kaže:
“Ne idi tamo.”
“Možda nije pravo vrijeme.”
“Bićeš ranjen.”
“Šta ako pogriješiš?”
Ali...
a šta ako ne pogriješiš?
Šta ako tvoja greška postane tvoja svetinja, tvoja najdublja lekcija, tvoj
poziv?
Pravi
život ne dolazi tiho. On ne moli da bude prihvaćen. On dolazi sa punim dahom,
sa vatrom u grudima, sa suzom koja nosi i radost i tugu u istom uzdahu.
I kaže:
“Izađi.
Pođi. Disanjem. Hodanjem. Srcem.”
Jer
život nije bunker. On nije pećina u kojoj se skrivaš.
On je staza na kojoj ponekad i rane postaju krila.
Nemoj
stajati na pragu.
Nemoj paziti da ti dani ne pobjegnu.
Pusti ih da te vode.
Jer nema gore smrti od one gdje si čitav ostao, ali nikada živio.
