Društvo često voli da ljude svodi na jednostavne opise: "dobar čovjek", "miran", "ne pravi probleme". U tim riječima postoji iluzija vrlina. One zvuče kao pohvala, ali često su samo oznaka neupadljivosti. Neprimjetnost postaje vrlina, povučenost znak dobrote, a odsustvo konflikta dokaz ispravnosti. Međutim, dobrota koja postoji samo u miru i ne mijenja svijet ni za promil kada naiđe oluja — nije suštinska.
Prava
dobrota ne živi u riječima, nego u djelima. Naročito u djelima koja nastaju
kada su tišina i okretanje glave lakši, društveno prihvaćeniji, sigurniji.
Postoje
ljudi koji će cijelog života biti "dobri" susjedi, uvijek sa
osmijehom, nikada grubi, uvijek uljudni. I to jeste vrijednost do neke mjere.
Ali ne znači nužno da su hrabri, saosjećajni ili moralno čvrsti. Kada dođe
trenutak istine, kada se pojavi nepravda, kada neko bude povrijeđen, a istina
traži podršku i žrtvu, tada se ogoljava stvarni lik. Tada se odmiču kulise
svakodnevice i vidi se ko stoji, a ko se sakrio u sjenku.
Dobrota se ne mjeri po tišini koju njegujemo u običnom
danu, već po glasu koji upotrijebimo kada svi drugi ćute.
To
je onaj trenutak kada nepravda traži svjedoka, a svi se pretvaraju da ništa ne
vide. Kada neko trpi, a većina okrene pogled. Kada neko drugi preuzima rizik, a
"dobri" ljudi ostaju tihi, da se ne bi zamjerili, da ne bi izgubili
svoj mir, ugled, ili naprosto iz straha da se njihova slika "dobrog"
ne naruši.
Ali
duhovna snaga ne stanuje u slici. Duhovna snaga stanuje u istini. A istina je
često neugodna. Ona ne traži da se dopadnemo drugima. Ona ne čini da nas svi
vole. Naprotiv, istina nas često vodi kroz usamljenost, kroz neprihvatanje i
kritiku. Ali ako nas vodi iznutra, tada znamo da smo živi na dubljem nivou.
Prava
dobrota ne dolazi iz želje da budemo prihvaćeni. Ona dolazi iz unutrašnje
potrebe da budemo u skladu sa sobom. To je svjetlost savjesti koja ne može
da miruje dok vidi tamu. I ako ta svjetlost u nama ne gori dovoljno snažno da
obasja barem jedan mrak, čemu onda sve tihe vrline, sva ponašanja, sav
"red" i sve pristojnosti?
Ljudi
ponekad žive cijeli život u toj površinskoj dobroti, misleći da su ispunili
mjeru. A onda naiđe trenutak koji traži djelo. I tada ne urade ništa. I tek
tada postaje jasno da ta dobrota nije imala korijen, već samo lišće.
Ne
znači to da treba biti bučan, agresivan, ili da se dobrota potvrđuje glasnoćom.
Ne. Prava duhovna dobrota često je tiha, ali odlučna. Mirna, ali
nepokolebljiva. Nije dramatična, ali je nepodmitljiva.
Kada
su učenici pitali učitelja: "Ko je stvarno dobar čovjek?", on je
rekao:
"Onaj koji u danu tame ne zaboravi svjetlost, iako zna da će možda ostati
sam."
Jer
dobrota nije tek osjećaj. Nije ni ponašanje. Dobrota je izbor. Često bolan.
Često usamljen. Često bez zahvalnosti i aplauza. Ali to je izbor koji pravi
razliku, ne na jeziku, već u stvarnosti.
A
kad sve utihne, kad ostaneš sam sa sobom, znaćeš: nijesi bio samo dobar na
riječima, bio si dobar onda kada si dobrotu nečim platio.
