Postoje šetnje koje ne mjeriš
koracima, već stanjima. Ne zna se kad počinju, ni da li ikada zaista stanu. To
su šetnje unutrašnje, nevidljive, ali stvarnije od svakog hoda po kaldrmi. Nema
na njima reklama, nema usputnih prodavnica ni žamora grada. Samo ti i ono što
si bio, što jesi, i što možda jednom budeš.
U takvoj šetnji ništa se ne nudi
spolja. Sve čeka unutra, u zaboravljenim uglovima, gdje se ponekad još čuju
djetinjstvo, mladost, riječi koje niko nije čuo, i čežnje koje nikad nijesu
dobile ime. Ne znaš zašto si krenuo tim putem, ali osjećaš da moraš. Kao da te
nešto zove, tiho, ali uporno, poput zova ptice koju ne vidiš, ali znaš da je
negdje blizu.
Na toj stazi ne nosiš ništa sa
sobom, jer znaš da ti sve što ti treba već pripada. Tamo, u dubini, nije
potrebna mapa, jer tragovi su tvoji. Samo, često ih zatrpamo, preglasamo,
zaboravimo. I onda se izgubimo u sebi. Kad se previše zadržimo napolju,
izgubimo kompas unutra.
Zato su ti trenuci povlačenja, ne
bijeg, nego povratak. Kao kad se more povuče da bi se osnažilo za novi talas. U
tim trenucima ne tražiš više odgovore, već tišinu između pitanja. I u toj
tišini, počinješ da slušaš. Prvo spolja – šum vjetra, možda otkucaje sata, možda kap kiše što udari o
staklo. A onda, polako, čuješ i tišinu između misli. To je prostor gdje duša
šapuće.
U toj šetnji srećeš i sjenke - to si
ti kad nijesi bio pažljiv, kad si sebe zaboravio, kad si vjerovao da si ono što
drugi vide. Tu su i stari glasovi, tuđi i tvoji, koji su ti govorili šta bi
trebao biti. I dok hodaš, osjećaš kako te te riječi napuštaju, kao lišće koje
opada, ostavljajući drvo tvoje suštine ogoljeno, ali istinito.
Ali, sretneš i svjetlost - ti kad si
volio, ti kad si bio nježan prema sebi, ti kad si činio ono što ti savjest nosi
kao znak Božanskog. Svjetlost ne dolazi u naletima, nego kaplje, kao rosa,
nježno. Ona ne traži tvoju pažnju, ali kad joj je daš, cijeli svijet iznutra se
rasvijetli.
Šetnja kroz unutrašnjost nije
monolog, iako ti se tako čini. U njoj stalno neko govori, ali ne riječima.
Ponekad ti srce odgovori umjesto jezika, ponekad te suza nauči više nego stotinu
knjiga. I znaš, tiho znaš, da u toj šetnji nijesi sam. Jer kad uđeš u sebe
iskreno, tada se otvori i Nebo. Nijesi sam jer ono što je veće od tebe, već je
tu, čeka te.
Na kraju takve šetnje ne dolaziš do
kraja puta, već do nečeg dubljeg - do osjećaja da si bliži sebi. Ne znaš više
ko si tačno, ali znaš da je to što jesi vrijedno pažnje, tišine i ljubavi. I da sve
drugo može da sačeka.
Jer ništa nije važnije od te tihe,
nečujne šetnje gdje si najviše svoj. U njoj ne hodaš ka cilju, već ka istini. I
dok hodaš, shvataš - šetnja nije sredstvo. Ona je molitva.
Kad završiš takvu šetnju, ništa
spolja nije promijenjeno. Ulica je ista, dan je isti, ljudi su isti. Ali ti, ti
više ne hodaš istim koracima. Nijesu lakši, nijesu teži, ali jesu svjesniji.
Jer nešto u tebi sada zna: ne moraš daleko da ideš da bi stigao do dubine.
I najdublje što možeš dosegnuti, nijesi
planina, ni okean, već sopstvena tišina.
Ona ti ostaje poslije svega, kao
posveta, kao znak, kao svjetiljka kad svi drugi glasovi utihnu. I kad se sve
jednom završi, kad se koraci rasplinu u prašinu vječnosti, možda upravo ta
šetnja ostane kao jedini trag po kojem će te duša prepoznati.
Zato, ne žuri. Hodaj unutra. Još ima svjetlosti koju nijesi sreo.
