„Aušvic započinje gdje god neko pogleda u klanicu i pomisli: oni su samo životinje.“– Teodor Adorno
Zlo
nikada ne pada iznenada s neba. Njegov korijen je ravnodušnost. Pogled koji
prolazi pored patnje i kaže: to nema veze sa mnom. Kada izgubimo sposobnost da
u drugom biću - ljudskom ili životinjskom - prepoznamo osjećaj, bol, život,
tada otvaramo vrata onome što mislimo da je daleko: logorima, ratovima,
sistemskom poniženju.
Adornova
rečenica nije izjava o vegetarijanstvu, već o empatiji. O granici koja se ne
smije preći, granici gdje prestajemo osjećati prema slabijem. Jer, kada jednom
ugasimo saosjećanje prema slabom, ono se više ne budi ni kad pred nama stoji
čovjek.
U
svijetu u kojem je sve češće „oni su samo...“, moramo čuvati „oni su takođe“.
Takođe osjećaju. Takođe trpe. Takođe žele da žive.
LJESTVICE ŽIVOTA
Naučeni
smo da život ima vrijednost prema visini na ljestvici: koliko je neko sposoban,
koliko koristi ima za društvo, koliko je „razvijen“ ili „napredan“. Ali priroda
ne poznaje te ljestvice. U prirodi, mrav i čovjek postoje sa istim razlogom,
jer imaju mjesto u cjelini.
Kad
biramo da vidimo druge kao „niže“, „manje važne“, „manje osjećajne“, tada ne
govorimo o njima, govorimo o sopstvenom pogledu koji je izgubio dubinu. Kada
izgubimo sposobnost da se spustimo - ne padnemo, već spustimo - do nivoa onih
koji ne mogu govoriti, braniti se, ni tražiti pažnju, tada gubimo jedan dio
svoje ljudskosti.
Svetost
života ne mjeri se vrstom, snagom ni inteligencijom, već kapacitetom da osjetimo
da je svaki život poziv na poštovanje.
TIHI KRUG PATNJE
U
modernom svijetu, patnja se često dešava daleko od našeg pogleda: u fabrikama,
klanicama, laboratorijama. Ne vidimo je, ne mislimo na nju, pa ne osjećamo
odgovornost. Ali patnja ne nestaje time što je ne gledamo. Ona kruži.
Kada
se negdje stvori bol, on stvara energetsku pukotinu u svijetu, i ta pukotina,
kad-tad, dođe i do nas. Ne kao kazna, već kao zakon međuzavisnosti. Jer niko ne
može ostati zdrav u bolesnom svijetu. Niko ne može ostati miran u svijetu gdje
je sve više onih bez glasa.
Duhovni
put nije bježanje od bola svijeta, već postajanje prozirnim za bol, toliko da
ga ne gomilamo, već pretvaramo u svjesnost, saosjećanje i blagost.
SAOSJEĆANJE BEZ GRANICA
Pravo
saosjećanje ne poznaje granice. Ne traži da neko govori našim jezikom, da ima
naše lice, da razumije našu kulturu. Ono ne pita ko si, već samo: „Da li
osjećaš bol? Da li imaš strah?“
Kada
srce nije ograničeno vrstom, porijeklom, snagom ili položajem, tada postaje
istinski ljudsko. U takvom srcu, ptica koja drhti na kiši, pas u hladnoj ulici,
tele koje zove majku, postaju bića čiji bol ne treba da se dokazuje.
To
nije slabost. To je najdublja snaga, sposobnost da se osjeti patnja tamo gdje
drugi gledaju i ne vide ništa.
Saosjećanje
bez granica ne pravi razliku između čovjeka i životinje, između „naših“ i
„njihovih“, između poznatih i nepoznatih. Ono širi prostor u nama, ne da bismo patili više, nego da bismo voljeli
dublje.
NEVIDLJIVA PATNJA
Nevidljiva
patnja nije tiša, samo je skrivena od očiju.
U
svakom proizvodu koji je došao do nas „brzo“ i „jeftino“, može biti bol koji se
ne vidi: izmučeno tijelo, iscrpljena priroda, uplašen pogled koji nikad nije
zabilježen.
Ali
duh zna. Duh osjeća. Čak i ako um ne zna detalje, tijelo osjeća kad uzima ono
što nije u harmoniji. Srce zna kada trošimo više nego što svijet može
podnijeti.
Nevidljiva
patnja postaje vidljiva tek kada je prestanemo ignorisati. Tek tada možemo
birati: da ne doprinosimo lancu bola, da budemo oni koji ga prekidaju, koji
vraćaju tišinu umjesto buke, nježnost umjesto sile.
Jer
nije važno samo šta radimo, već i kako, i koliko je blago u našem dodiru prema
svijetu.
SVETOST BEZ JEZIKA
Nijesu
riječi te koje čine biće svetim. Nije jezik ono po čemu znamo da neko ima dušu.
Ponekad upravo oni koji ćute - životinje, biljke, rijeke - nose najveću tišinu,
onu koja nas uči.
Ne
postoji nijedna duša koja je manje vrijedna zato što ne zna govoriti kao mi.
Šapat pogleda, titraj peraja, drhtaj krila, to su molitve koje se uzdižu bez riječi.
Ako
čekamo da nešto progovori da bismo ga poštovali, tada možda nijesmo još spremni
da zaista slušamo. Jer najsvetiji trenuci u životu često dolaze bez glasa.
Svetost
bez jezika nas uči da veličina nije u riječima, već u prisutnosti. U
bivstvovanju. U tome da budemo jedno sa svim što jeste.
ONI KOJI ĆUTE NAJVIŠE GOVORE
Postoje
pogledi koji vrište. Tijela koja ćute, ali nose krik u svojim pokretima.
Postoji patnja koja nema glas, ali udara pravo u srce svakome ko zna da sluša
unutrašnjim bićem.
Najtiši
među nama - djeca, životinje, oni bez moći - često su naši najveći učitelji.
Oni nas uče kako izgleda nemoć. Kako izgleda povjerenje koje može biti izdano,
ali ga i dalje pružaju.
Kada
naučimo da čujemo one koji ne govore, tada više nikada nećemo biti isti. Tada
nećemo prolaziti svijetom bez osvrtanja. Tada postajemo bića koja ne traže
riječ da bi razumjela bol, jer ona je već zapisana u nama.
