Na temu persijske izreke: “Svaki čovjek kreće se ka sopstvenoj smrti, noseći u rukama samo ono što je drugima dao.”
Smrt
je, kako kažu mudri, velika učiteljica. Ona ne viče, ne prekida, ne požuruje.
Ona tiho stoji na kraju svakog poglavlja i čeka da pogledamo unazad - ne u
strahu, već u istini.
Ova
drevna persijska izreka ne kazuje ništa novo, a opet nam donosi sve: čovjek na
kraju puta ne nosi ni zlato, ni uspjehe, ni priznanja. On nosi samo ono što je drugima
dao. Samo ono što je izveo iz sebe u obliku ljubavi, podrške, praštanja,
vremena, znanja, topline.
U
jogičkom pogledu na život, smrt je samo prelazak - iz grube u suptilnu ravan.
Tijelo se ostavlja kao iznošena odjeća. Duša nastavlja put, ali ne prazna: nosi
sa sobom zapis svakog unutrašnjeg pokreta, svakog izbora, svake namjere. I ono
što damo drugima, zapravo je ono što dajemo sebi, jer svijet nije ništa drugo no
ogledalo svijesti.
Ako
smo drugom čovjeku poklonili mir, saosjećanje, strpljenje - to su darovi koje
ni smrt ne može da izbriše. Oni postaju duhovna imovina.
Jedan
majstor rekao je: „Ako umireš bogat, nijesi shvatio svrhu života.“
Ne misli se tu na novac, već na zatvorenost, na grčevito čuvanje onog što je
trebalo teći.
U
svakodnevnom životu imamo stotine prilika da dajemo: osmijeh neznancu, ruku
starijem čovjeku koji teško hoda, vrijeme nekome ko samo želi biti saslušan.
Dati nekome pažnju danas, znači da se u času smrti nećemo osjećati siromašno.
Smrt
je granica ega, ali nije granica ljubavi.
Zato, u svakom dahu koji ostaje, svjesno biraj: ne šta možeš zadržati, već šta
možeš podijeliti.
Na
kraju, samo to ostaje tvoje.
