„Dobrota odolijeva svemu, a sama je neodoljiva.“
U tih nekoliko riječi, Tolstoj je dotakao ono što mudraci vjekovima pokušavaju
izraziti: da postoji sila tiša od vjetra, nježnija od kiše, nevidljivija od
svjetlosti, a ipak moćnija od svih oružja svijeta. Ta sila se zove Dobrota.
Dobrota nije vrlina koju treba steći, to je naše prirodno
stanje, ono prvobitno biće koje smo zaboravili. Kad odbacimo maske, kada mir
ispuni srce, kad prestanemo da branimo svoj mali svijet egoizma, tada se javlja
Dobrota – kao svjetlost koja dolazi iznutra, i ne pita ni za koga, ni zašto.
Dobrota je kao izvor što teče u dubini planine, daleko od očiju svijeta, ali hrani čitave doline. Onaj koji je zaista dobar, neće to nikad reći za sebe, jer zna da Dobrota ne pripada njemu, već prolazi kroz njega. Dobar čovjek nije onaj koji se stalno dokazuje, već onaj čije prisustvo smiruje prostor, čini da se drugi osjećaju viđeno, prihvaćeno, poštovano, čak i kad im nije rečeno nijedno toplo slovo.
U svijetu u kojem su ljudi izloženi buci, pohlepi, strahu i
nadmetanju, Dobrota djeluje kao tiho čudo. Nema jačeg otpora od nje. Jer ona ne
pruža otpor. Ona se ne suprotstavlja, ne bije bitke. Samo jeste. I upravo time
ruši zidove, omekšava tvrda srca, budi ono čisto i nevino u svakome.
Dobrota
je duhovna praksa sama po sebi
To nije moralna obaveza, već unutrašnji čin, vođen
ljubavlju koja nema uslov, razumijevanjem koje ne traži da bude uzvraćeno.
Dobrota vidi kroz ljudsku ljusku, kroz grubost, slabosti, poroke,i doseže do
suštine, do ranjenog djeteta koje čuči iza svake ljudske maske.
Biti
dobar ne znači biti naivan
To znači imati snagu da se ne uzvrati zlom, snagu da se ne
ide linijom manjeg otpora, snagu da se ostane postojan kad bi svako drugo biće
izabralo bijes ili osvetu. To je tiho junaštvo.
I zato je Dobrota neodoljiva.
Jer ne dolazi iz glave, već iz srca. A srce ne zna za laž.
Čovjek koji je zaista dobar zna i jedno: dobrota je
zarazna. Ne riječima, ne djelima, već prisustvom. Kao što sunce ne mora
objašnjavati kako grije, tako ni Dobrota ne mora objašnjavati svoju prirodu.
Samo sija. I svi koji se nađu u njenoj blizini osjete toplinu. Neki se otvore,
neki pobjegnu, jer nijesu spremni. Ali niko ne ostaje isti.
U svijetu koji sve više liči na klizavi teren interesa,
licemjerstva i manipulacije, dobri ljudi su kao svjetionici u magli. Rijetki.
Neupadljivi. Ali kada ih jednom ugledaš, znaš da si spasio kompas.
I zato, ako postoji nešto što bi trebalo da njegujemo iz
dana u dan, to je Dobrota.
Ne radi svijeta.
Ne radi drugih.
Već radi sebe. Jer kada budemo dobri, povezujemo se sa svojim najdubljim,
božanskim izvorom.
Dobrota
nije slabost. Dobrota je mudrost.
To zna onaj koji je razgovarao sa sobom u tišini.
To zna onaj koji je prošao kroz mrak i izabrao da ne zadrži mrak u sebi.
To zna Majstor – Unutrašnji, tihi, postojani – koji nas iznutra vodi ka
svijetlu koje ne može da ugasi nijedna noć.
