Većina ljudi proživi život u kavezu koji nikad nije ni primijetila. Rešetke nijesu od gvožđa, već od mišljenja, očekivanja, normi i uloga koje im je društvo pažljivo utkalo u svijest. Nevidljive, ali čvrste, te rešetke oblikuju ponašanje, izbore, misli, pa čak i osjećanja.
Od malena nas
uče kako treba izgledati ispravan život: kako se sjedi, govori, šta se nosi,
koga se sluša, u šta se vjeruje, kada se smije, a kada ćuti. Uče nas šta je
uspjeh, i još važnije - ko ima pravo da ga definiše.
Tako se stvara
maska. Isprva je neprijatno nositi, ali vremenom se čovjek navikne. I zaboravi
da je to uopšte maska. Počinje da se poistovjećuje s ulogom koju mu je društvo
dalo: porodična funkcija, poslovna titula, imidž koji je prihvatljiv. Postaje
ono što drugi odobravaju, a ne ono što duboko u sebi jeste.
A ono unutra? Ono
tiho, autentično biće, koje zna da nije došlo na svijet da zadovolji tuđe slike
i šablone? Ono često ćuti. Povlači se. Postaje sjenka iza fasade.
Svi žele da
budu prihvaćeni. Ali rijetki znaju da istinska sloboda dolazi kada ti prihvatiš
sebe - bez maske, bez potrebe da se svidiš, bez gladi za priznanjem. Jer kad to
učiniš, više nemaš šta da dokazuješ.
Društvo može
reći: „Budi ovakav da bismo te voljeli.“
Ali duša šapuće: „Budi ono što jesi. Voljećeš sebe. A to je dovoljno.“
Velika je stvar
biti sam sa sobom i osjećati mir.
Još veća je - biti među ljudima i sačuvati taj isti mir.
To je nezavisnost samoće u gomili.
To je sloboda.
I tu više nema
potrebe za bjekstvom, jer više nema zatvora.
Postoji duboko
ukorijenjena potreba u čovjeku da pripada - da bude viđen, priznat, prihvaćen.
Ta potreba nije pogrešna, ali često biva pogrešno usmjerena. Umjesto da traži
unutrašnju potvrdu sopstvene vrijednosti, čovjek je traži spolja, u očima
drugih, u normama sredine, u društvenim ulogama koje mu nijesu po mjeri duše. I
tako, neprimjetno, započne život u kavezu koji ne izgleda kao zatvor, jer su mu
vrata uvijek otvorena, ali noge navikle da ne zakorače van.
Većina ljudi
proživi život u kavezu koji nikad nije ni primijetila. Uče kako da se ponašaju,
šta da misle, koga da vole, a koga da se boje. Uče šta znači uspjeh, a šta
poraz - ne prema unutrašnjim osjećanjima, već prema tuđim mjerilima. Nose maske
tako dugo da zaborave kako im lice zaista izgleda.
Prava sloboda
ne znači pobjeći od ljudi, već skinuti te maske i prestati tražiti potvrdu
vlastite vrijednosti kroz tuđe oči.
Biti istinski
slobodan znači dozvoliti sebi da budeš ono što jesi - čak i ako to nije
prihvaćeno, ni razumljivo, ni poželjno u očima svijeta. Znači hodati vlastitim
putem, čak i kada je pust i tih, jer znaš da vodi prema unutrašnjem miru.
Jasno je da kavez nije uvijek od gvožđa. Ponekad je od aplauza, tuđih očekivanja i
tišine u kojoj više ne čuješ sebe.
Veoma mali broj
ljudi zaista iskorači iz tog kaveza, jer kavez nije samo spoljašnji pritisak,
već i unutrašnja identifikacija sa onim što je čovjek naučen da jeste. Teško je
prepoznati da živiš tuđi život ako nikada nijesi bio podstaknut da se zapitaš: Ko sam ja, izvan onoga što su mi rekli
da budem?
Ljudi najčešće
ne shvate da život nije autentičan jer od djetinjstva bivaju "kalupirani":
porodica, škola, religija, društvo, svi im govore šta da misle, kako da se
ponašaju, šta je ispravno, a šta pogrešno. To postaje toliko duboko
ukorijenjeno da osoba vjeruje da su te spoljašnje ideje njen izbor. A nijesu.
U ime
pripadnosti naciji, vjeri, ideologiji, ljudi ratuju, mrze, ubijaju. Ne zato što
im to nalaže njihova savjest ili unutrašnje biće, već zato što im je rečeno da
tako treba. To je kolektivna hipnoza. Ljudi misle da biraju, a zapravo
izvršavaju program.
Unutrašnje biće
nikada ne traži nasilje. Duša ne poznaje granice koje stvara ego: naciju,
vjeru, partiju. Unutrašnje biće traži jedinstvo, povezanost, tišinu, istinu, a
one se ne mogu nametnuti spolja. One se otkrivaju u tišini, u hrabrosti da se
bude drugačiji, da se pita, da se odbace šabloni.
Da bi se to
dogodilo, potrebna je kriza
buđenja - lom, unutrašnja bol, duboka sumnja u dosadašnji način
življenja. Ponekad je to bolest, gubitak, duboko razočaranje… nešto što probije
zidove automatizma i natjera čovjeka da pogleda unutra.
Neki nikad ne
dožive taj trenutak. Neki ga ignorišu. A neki, baš ti rijetki, krenu putem
slobode.
I zato, kada
jedan čovjek oslobodi sebe, makar djelimično, on postaje svjetionik. Ne mora
nikoga ubjeđivati. Njegovo prisustvo je već tiha pobuna protiv kolektivnog sna.
