Bolnice su poseban, samo za sebe svijet, i to ne samo fizički, već i energetski, psihološki i simbolički. One su prostor između života i smrti, između zdravlja i bolesti, između nade i straha. Kad zakoračiš u bolnicu, podsjetiš se na krhkost tijela i neizvjesnost postojanja. Nijesu to zidovi od cigle i betona, to su zidovi ispunjeni uzdasima, strepnjama, tišinom i pogledima koji mnogo govore, a malo traže.
Tmuran, zatvoren u
sebe, sam sebi dovoljan a nepoželjan svijet. Bolnica je često mjesto gdje se
ljudi povuku u svoju intimu, gdje svi nose neku bol (fizičku ili duševnu), a
istovremeno su povezani tom istom ranjivošću. I baš zato taj prostor može da
djeluje „nepoželjno“, jer nas suočava s djelovima života koje bismo najradije
držali podalje: patnju, bol, nemoć, kraj.
Ali, ima tu i nečeg
svetog. U bolnici se često vide prava snaga duha, briga, požrtvovanost, tihe
molitve koje lebde po bolničkim odajama, dodiri pune nade , i koliko snage ima
čovjek i kad je na ivici izdržljivosti... sve ono što inače zanemarimo kad smo
vani, u svijetu koji stalno trči. Taj „drugi svijet“ je i podsjetnik koliko je
važno biti zahvalan kad se može - koračati bez bola, disati bez napora, voljeti
bez straha, gledati sunce, piti čaj, osjetiti vjetar na koži, disati punim
plućima…. Bolnica nas na neki način "prodrma", vrati nas sebi, pa
makar i na kratko. Nije to uvijek prijatna spoznaja, ali je korisna - kao neko
ko nas zagrli, ali istinom, ne nježnošću.
To je iskustvo koje se
zaista ureže duboko, ne samo kroz fizičku bol, već kroz ono što čovjek vidi i
osjeti dok leži tu, nepomičan, u tihom saglasju sa drugim patnicima. Bolnica
nije samo mjesto liječenja, već i ogledalo ljudske krhkosti, naše smrtnosti,
naše tihe unutrašnje borbe. To je mjesto gdje vrijeme drugačije teče - sporo,
tiho, kao da broji otkucaje srca, dahove, suze, tihe jecaje iz susjednog
kreveta.
Kad si jedan od tih
koji gledaju bolničke zidove danima, broje kapi iz infuzije, nadaju se da će
dani brzo proći, onda se svijet potpuno drugačije vidi. Neke ranije brige
postanu sitne, neke tuge lakše, a tišina postane dragocjena.
I postoji samo jedna
želja - da bol prestane. Ali stisneš zube, trpiš, sa samo jednom mišlju - proći
će. Sigurno će proći, samo treba izdržati. I onda se uhvatiš za tu misao –
proći će. Na ovaj ili onaj način. To je tvoje sidro u oluji. Jedna tako
jednostavna rečenica, a u njoj cijeli svijet nade, strpljenja i unutrašnje
snage. Kad bol izbriše sve drugo, kad više nema ni dana ni noći, samo ti i on, a
ti se i tada držiš za ideju da sve prolazi, ništa ne traje vječno, vrijeme
liječi, oslanjaš se na neki dublji uvid u život.
To iskustveno saznanje
da je sve prolazno ne znači samo da će bol proći. Ono znači da ništa nije
konačno - ni bol, ni radost, ni sigurnost, ni život, ni strah. I kad to duboko
osjetiš, nešto u tebi se pomjeri. Nijesi više isti. Ne držiš se više za stvari
kao nekad, ne paničiš kada se svijet zaljulja, jer znaš - to je samo još jedan
talas. A ti znaš da dišeš iznad talasa ili da miran uploviš u njega. I kad
jednom to shvatiš, nema više straha od toga šta će doći. Samo si za sve spreman
- i tišina u grudima.
