Postoji gomila. Ljudi, riječi, slike, dani. Sve se sabija, natrpava, nameće. Gomila nudi - često i uzima bez pitanja. Buka koja se predstavlja kao život. Vrijeme koje se boji tišine. Prazni razgovori koji glume bliskost.
A
onda, iznutra, kao vatra pod površinom, izroni svijest: „Duša je moja strana
gomili ljudi i stvari.” Ne kao izgovor, ne kao ponos, već kao poziv na
razumijevanje. Jer nije stvar u tome da se bježi, već da se zna gdje je
granica. Gdje prestaje buka i počinje istina.
Gomila
ne pita da li si tu po svojoj volji. Ona samo pretpostavlja da jesi. Prati je zakon
inercije: svi idu tamo gdje se ide. Ali duša... duša ne trpi inerciju. Ona
traži smisao, čak i kada šuti. Traži dubinu, čak i u pustinji riječi. I kada se
ne uklapa, nije to otpor - to je izbor.
Duša
bira. Ne mnogo, ali duboko. Bira tišinu nad bukom, bliskost nad prisustvom,
smisao nad utjehom, prazninu nad lažnim sadržajem. Ona čeka, ne iz straha, već
iz poštovanja prema sebi.
Ponekad
osjeća da je sama, ali to nije ono isto što i biti usamljen. To je ona vrsta
samoće koja zna da nije prazna, već svjesno odabrana. Samoća koja ne isključuje
svijet, već ga pušta da prođe, ako ne zna da ostane.
I
kad se pojavi neko ili nešto što govori dušom, ne treba mnogo riječi.
Prepoznaje se po odsustvu težine. Po jednostavnosti pogleda. Po tome što više
ne moraš objašnjavati ko si.
Jer
gomila traži objašnjenja. Duša - nikada.
Zato,
kad kažeš:
„Duša je moja strana gomili ljudi i stvari,”
to nije oholost. To je zavjet. To je mjesto gdje stojiš kad svi prođu. To je
tvoje jedino utočište. I tvoj jedini zavičaj.
