Joga je za mene istinska duhovnost. Ne ona koja se mjeri vanjskim obredima, simbolima, pravilima i pokazateljima. Ne ona koja nosi oznake tradicije na ramenima, već ona koja raste iznutra - tiho, nečujno, kao svijetlo koje sija kroz zatvorene oči.
Kada sam prvi put sjeo u tišinu, nisam znao da je to početak puta. Tada sam još vjerovao da su snaga, brzina, oštrina i sigurnost stvar fizičkog zdravlja i samopouzdanja. A onda je došlo ono što lomi tijelo i otvara duh. Saobraćajni udes. Višestruki lomovi. Gubitak kontrole. Vjetrovi koji su porušili sve za šta sam mislio da sam ja.
I
tada se dogodila joga. Ne na podlozi, ne u učionici. Ne u vježbi, već u
unutrašnjem padu koji me nije slomio, nego smirio. U trenutku kad sam bio na
dnu, osjetio sam nešto što se ne može objasniti - poziv da se vratim sebi. Da
se okrenem unutra. Da zastanem. I udahnem. Polako.
Shvatio
sam: joga nije poza. Nije čak ni praksa. Joga je iskustvo. Joga je kad
prestaneš da se boriš i naučiš da budeš. Da budeš svjestan daha. Trenutka. Bola.
Milosti.
U
tom unutrašnjem prostoru, gdje ništa nije materijalno, rodila se tišina. A u
tišini - duhovnost. Ona koja ne treba svjedoke. Ne traži publiku. Samo
iskrenost pred sobom.
Danas,
znam: joga je moj put. Duhovnost bez etiketa. Nema “napretka” koji se može
izmjeriti očima drugih. Samo unutrašnja tišina koja se širi kao spokoj kroz
srce.
To
nije duhovnost koju neko može uzeti ili osporiti. To je svijetlo koje ne dolazi
spolja. To je znanje koje se ne uči iz knjiga. To je iskustvo koje se utiskuje
u kosti i u dah.
Zato
ne treba pitati ljude šta vježbaju. Pitati ih - koliko mira nose? Koliko tišine
čuvaju? Koliko blagosti daju i primaju?
Jer
to su za mene pravi znaci joge.
I
zato kažem: joga nije forma. Joga je istina.
