Ponekad izgleda da unutrašnji oganj
nikada nije ni gorio.
Kao da si od samog početka bio sam u tami,
bez orjentira, bez topline, bez Smisla.
Ili si ga nekad osjećao, ali se
zaledio u tvojoj tami.
Zatrpan brigama, razočaranjima, tugama koje nijesi stigao da isplačeš.
I sada više ni ne znaš da li je to u tebi ikad postojalo.
Ali istina je: taj oganj nikada
ne nestaje.
Možeš da ga ignorišeš, da mu okreneš leđa,
da vjeruješ onima koji ti govore da si prazan –
ali on i dalje tiho čeka.
Prvi korak
nije paljenje plamena.
Prvi korak je:
sjesti kraj svoje unutrašnje tame,
i ne bježati više.
Nećeš naći svjetlost ako stalno
izlaziš iz sebe tražeći sunce u tuđim očima.
Otvori prozor duše i pusti da bol izađe.
Jer ispod svakog bola,
čuje se otkucaj svetog žara.
Drugi
korak: prestani tražiti znakove.
Ti si znak.
Tvoje disanje, tvoje pitanje, tvoja nada –
sve to znači da žar još postoji.
I da je vrijedno.
Treći
korak: napravi prostor.
Očisti dušu od štetnih navika.
Od misli koje te vuku na dno.
Od ljudi koji gase tvoju tišinu bukom svojih praznih istina.
Otvori vrata, neka uđe Svjetlost.
Četvrti
korak: uradi nešto istinito, ma koliko
bilo malo.
Obrati se tišini.
Reci: "Tu sam."
Zapiši svoju bol.
Pomozi nekome bez da zna da si ti.
Zapali svijeću i gledaj njen plamen kao ogledalo sebe.
Idi u prirodu i poslušaj šapat drveća.
Peti
korak: vjeruj.
Ne religiji. Ne dogmi. Ne ideologiji.
Vjeruj tišini u sebi.
Ona zna put.
I vodi te ka žaru koji si oduvijek nosio.
