ALTRUIZAM - PUT KROZ TIŠINU DUŠE

 Altruizam, u svom najčistijem obliku, nije nešto što čovjek čini da bi privukao pažnju ili stekao društveno priznanje. On nije akt od kojeg se očekuju pohvale ili uzvišena priznanja. Iskreni altruizam potiče iz tišine duše, iz unutrašnje nužnosti koja se osjeća, a ne iz spoljašnjeg nagona. To je nijemi govor bića koje vodi, a čovjek ga, gotovo nesvjesno, slijedi. 

To je neizgovorena molitva duše, pokret koji ne polazi iz razuma, ni iz potrebe da se bude viđen, pohvaljen, upamćen - već iz unutrašnje potrebe koja ne traži objašnjenje. Altruista tada nije ni svjestan da čini nešto "veliko", "nesebično", "plemenito". On ne zna da je svjetionik, jer mu nije do svijetla; samo hoda putem koji u njemu gori.

Takav altruizam ne kalkuliše, ne pakuje se u moralne ili religijske norme. To je izraz prirodnog sklada čovjeka sa samim sobom, sa tišinom u sebi. Jer kad u čovjeku utihne buka ega, straha, dokazivanja, tad duša počinje da govori. A njen govor nije riječ, nego čin. 

Tako djeluje neko ko ne kaže: "Ja ću pomoći", već samo pruži ruku. Ne pita: "Šta imam od toga?", jer nema više tog unutrašnjeg “ja” koje traži nagradu. Ostaje samo prisustvo koje prepoznaje potrebu i instinktivno se kreće ka ispunjenju. 

To je tišina na djelu. Govor duše koja je u sebi pronašla mir, pa više nema potrebu da traži priznanje spolja. To nije čin intelekta, ni vaspitanja, ni morala - to je prirodni impuls bića koje više ne pita „da li treba“, već samo osjeća: „ne mogu drugačije“. 

To je onaj tihi pokret iz srca koje ne šumi ni riječi, a liječi više nego stotine govora. To je djelo koje se možda i ne pamti spolja, ali ostaje vječno upisano unutra. 

Takav čovjek ne zna da je plemenit.

Ne misli o sebi kao o uzvišenom.

On jednostavno daje, jer mu ruka više ne zna da ostane spuštena kada vidi bol.

I zato je taj čin pun snage, bez pompe.

Pun svijetla, bez reflektora.

Pun istine, a bez ijedne riječi.

To nije moralnost - to je unutrašnji zov.

 To je ona tišina koja nije prazna, nego puna - puna unutrašnjeg mira, spoznaje i ljubavi prema drugima. Kada je čovjek u kontaktu sa sobom, kada spoznaje duboku unutrašnju prirodu postojanja, altruizam postaje prirodni izraz njegovog bića. On to ne čini iz potrebe za nagradama, već jer to jednostavno mora učiniti. Njegova duša ga vodi na tom putu, i on je ponizan, skroman u svom hodu, svjestan da nije on taj koji upravlja, već ta tišina, ta dublja povezanost sa svime što postoji.

 I tada se, iznutra, u čovjeku javi jedan osjećaj. Nije to gordost, nije to ponos pred svijetom. To je zahvalnost sebi, svom unutrašnjem biću, što ga tim putem vodi. To je ponos koji nije okrenut vani, već je to onaj unutrašnji tihi osmijeh koji čovjek daruje sebi, znajući da je ostao vjeran nečemu višem u sebi. Taj ponos nije egoistički - to je ponos prema sebi i svom unutrašnjem biću koje vodi putem prosvjetljenja. To je osjećaj zahvalnosti prema vlastitom rastu i razvoju, osjećaj ponosa na sposobnost da se čini dobro, da se voli i pomaže, čak i kada to drugi možda ne primjećuju. Ponos postignutim spoznajama i svakim korakom koji vodi ka većoj unutrašnjoj harmoniji.

Dakle, altruizam je čist kada nije utemeljen na društvenim očekivanjima, na pritisku da se bude viđen i prepoznat. U tom slučaju, altruizam je nečista motivacija, iskrivljena potrebom za spoljašnjim odobravanjem. Međutim, kada dolazi iz tišine duše, iz istinske potrebe da se bude koristan drugima, tada je on najsvjetliji izraz unutrašnje istine i ljubavi. Altruista, svjestan svog puta, dobro djelo čini zato što osjeća unutrašnju obavezu prema svijetu. On to čini jer mu duša naređuje, jer je to prirodni izraz njegove unutrašnje harmonije.

U tom procesu, čovjek sve više postaje svjestan činjenice da altruizam nije samo čin davanja - on je i put samoproučavanja, put samospoznaje, put u kojem se pronalazi dublje značenje života i svog postojanja. On je put prema unutrašnjem spokojstvu, koje dolazi kroz činjenje dobra, ali takođe i kroz spoznaju da nije samo spoljašnje, već i unutrašnje stanje koje vodi prema dubljim nivoima svjesnosti.

 Altruizam je tako pravi izraz unutrašnje slobode, najdubljih ljudskih vrijednosti. I kad se postane svjestan tih vrijednosti, kada se žive, tada se ne traži priznanje, jer samo prisutnost u tom trenutku i unutrašnja zahvalnost postaju dovoljni.

 Takvi ljudi su rijetki, ali kad naiđu, prepoznaju se ne po onome što pričaju, već po onome što jesu.