IRONIJA NAŠEG VREMENA

Jedna zaista zanimljiva stvar koju je donijela tehnologija: više se ne uživa u koncertima, prirodi, društvenim događanjima, već se sve to gleda kroz oči mobilnih telefona.

Tehnologija je nastala da nam pomogne da sačuvamo trenutak, a često se desi da nas udalji od samog trenutka.

Nekada je čovjek na koncertu slušao muziku. Danas često podigne telefon i gleda izvođača kroz ekran od šest inča, iako je izvođač dvadeset metara ispred njega. Na planinskom vidikovcu ljudi prvo posegnu za kamerom, pa tek onda pogledaju pejzaž. Na porodičnim okupljanjima ponekad više vremena provedemo dokumentujući događaj nego učestvujući u njemu.

Kao da se iskustvo polako zamjenjuje njegovim zapisom.

To je ono kad Jung kaže da se čovjek sve više okreće spoljašnjoj slici, a sve manje unutrašnjem doživljaju. A Martin Hejdeger je davno primijetio da smo prestali da budemo potpuno prisutni u onome što se događa i počeli da ga pretvaramo u objekat koji treba zabilježiti.

Ali nije problem u samoj tehnologiji. Problem nastaje kada potreba da sačuvamo trenutak postane jača od želje da ga živimo.

Sjećam se jedne jednostavne misli: fotografija može sačuvati sliku zalaska sunca, ali ne može sačuvati tišinu koju smo osjetili dok smo ga posmatrali.

To je ono što nedostaje mnogim snimcima. Na njima ostane prizor, ali ne i iskustvo.

A opet, postoji i dobra strana tehnologije. Zahvaljujući njoj možemo sačuvati uspomene, podijeliti ljepotu sa drugima, ostati povezani. Pitanje je samo mjere.

Možda je mudrost u tome da ponekad uradimo upravo suprotno od onoga na šta nas navikava savremeni svijet: da na koncertu spustimo telefon, da na planinskom vrhu ne fotografišemo odmah, da nekoliko minuta samo gledamo, slušamo i budemo tu.

Jer neke stvari nijesu stvorene da budu zabilježene.

Neke stvari su stvorene da budu doživljene.

To me podsjeća na ono nakon meditacije: trenutak kada ne analiziraš mir, ne posmatraš ga sa strane, nego si jednostavno u njemu. Tek kasnije shvatiš da je bio prisutan. Možda je i sa životom slično. Najdublji trenuci često nijesu oni koje smo najbolje snimili, nego oni u kojima smo bili toliko prisutni da nam nije palo na pamet da posegnemo za telefonom.

 

DUHOVNO UČITELJ

Ako malo razmislimo, teško da postoji oblast ljudskog života u kojoj ne prihvatamo potrebu za učiteljem. Niko ne očekuje da sam otkrije matematiku, medicinu, muziku ili arhitekturu. Učimo od onih koji su tim putem već prošli. Ne zato što su oni savršeni, nego zato što imaju iskustvo koje mi još nemamo.

U tom smislu, duhovni učitelj nije neko ko umjesto učenika stiže na cilj. On je prije nalik planinaru koji je već prošao opasan uspon. Zna gdje su litice, gdje su slijepi putevi, gdje se čovjek najčešće izgubi i gdje ga čeka izvor vode kada pomisli da više ne može dalje.

Ali ni najbolji vodič ne može hodati umjesto planinara.

Tu se, po mom mišljenju, krije jedna važna razlika između duhovnog učitelja i idola. Idol traži sljedbenike. Pravi učitelj traži da učenik jednog dana stane na vlastite noge.

Zato se u mnogim tradicijama ponavlja ista poruka: učitelj pokazuje vrata, ali kroz njih mora proći učenik.

Može dati metodu, disciplinu, praksu, može upozoriti na zamke ega, samoprevare, duhovne oholosti ili obeshrabrenja. Može prepoznati gdje je učenik zastao i zašto. Ali ne može meditirati umjesto njega, ne može disati umjesto njega, ne može živjeti njegov život niti proći kroz njegova unutrašnja iskušenja.

Upravo zato ozbiljni učitelji često naglašavaju odgovornost učenika.

Koliko god bio dobar učitelj, bez ličnog rada nema napretka.

A opet, koliko god čovjek bio iskren tragalac, često mu je potreban neko ko je već prošao tim putem.

To podsjeća na onu staru razliku između karte i putnika. Knjige, filozofija i teorija mogu biti karta. One pokazuju pravac. Ali učitelj je neko ko može reći: "Ovdje karta nije sasvim dovoljna. Ovdje sam i ja jednom pogriješio. Ovdje obrati pažnju."

Zato mnogi ljudi mogu godinama čitati o duhovnosti, a da ostanu na istom mjestu, dok neko drugi uz odgovarajuće vođstvo napravi korake koje sam možda ne bi mogao.

Ipak, postoji još nešto što mi se čini važnim.

Najveći učitelji, barem oni koje istorija pamti po mudrosti, nisu nastojali da učenik zavisi od njih. Naprotiv. Nastojali su da ga dovedu do tačke gdje će istinu prepoznati u vlastitom iskustvu.

Jer sve dok je nešto samo vjerovanje, ono ostaje tuđe.

Tek kada postane iskustvo, postaje naše.

Možda je zato metafora planine toliko dobra.Učitelj poznaje stazu. Može pokazati smjer. Može upozoriti na provalije, na sve zamke koje postoje na putu, može ohrabriti kada se čovjek umori, podstaći kada se čini da se ne može dalje. Ali svaki korak prema vrhu ipak mora napraviti sam onaj koji se penje.

I možda upravo u tome leži ljepota duhovnog puta: niko ga ne može preći umjesto nas, ali potreban je vodič da bismo ga prešli potpuno sami.

- KO SAM JA?

Jedna od najstarijih tema ljudske misli: Ko sam ja?

Možda nijedno pitanje nije postavljeno toliko puta, u toliko različitih tradicija, a opet ostalo jednako otvoreno.

Čovjek može znati geografiju svijeta, istoriju civilizacija, zakone fizike, rad mozga, psihologiju ličnosti. Može sakupiti ogromno znanje o svemu što ga okružuje. Ali kada ostane sam sa sobom, u tišini, često se pojavi jedno jednostavno pitanje: A ko je onaj koji sve to zna?

Tu počinje druga vrsta traganja.

Nije slučajno što su i filozofi i mistici, svako svojim jezikom, na kraju dolazili do slične tačke. Jedni su istraživali svijet, drugi čovjeka, ali su se prije ili kasnije susreli sa granicom iza koje više nije bilo dovoljno samo misliti.

Um može postaviti pitanje. Može analizirati. Može upoređivati. Može graditi veličanstvene teorije.

Ali kada pita: "Ko sam ja?", dolazi do neobične situacije. Onaj koji pita i ono što se istražuje postaju isto.

Tu se javlja paradoks.

Oko može vidjeti sve osim sebe. Nož može sjeći sve osim vlastite oštrice. Tako i um može proučavati čitav svijet, a da mu sopstvena suština ostane skrivena.

Možda zato mnogi ljudi, uprkos ogromnom znanju, ostaju nemirni.

Nije problem u tome što ne znaju dovoljno. Ponekad je problem upravo u tome što traže odgovor na pogrešnom mjestu.

Traže ispunjenje u još jednoj knjizi, još jednoj tituli, još jednom priznanju, još jednom dokazu vlastite vrijednosti.

A ono što traže ne nalazi se tamo.

Zato se često događa da čovjek koji je spolja ostvario mnogo osjeća unutrašnju prazninu, dok neko drugi, sa mnogo manje spoljašnjih dostignuća, zrači mirom.

Ne zato što manje zna. Nego zato što je pronašao oslonac dublji od znanja.

U mnogim duhovnim tradicijama kaže se da spoznaja sebe nije sticanje nečeg novog, nego skidanje slojeva koji zaklanjaju ono što je oduvijek bilo prisutno.

Kao kada oblaci prekriju sunce.

Sunce nije nestalo.

Nije ga potrebno stvarati.

Potrebno je samo da se oblaci razmaknu.

Možda je zato tako značajno kad čovjek u jednom trenutku introspekcije kaže: "Kad samo nazrem."

Jer često prvi uvid nije potpuno prosvjetljenje, niti konačna spoznaja. Ponekad je to samo trenutak u kojem čovjek osjeti da postoji nešto dublje od njegovih misli, strahova, želja i svakodnevnih briga.

Jedan trenutak tišine.

Jedan trenutak prisustva.

Jedan trenutak unutrašnjeg mira koji nema spoljašnji razlog.

I taj trenutak zna da promijeni pravac traganja.

Odjednom čovjek više ne juri toliko za odgovorima spolja, jer je naslutio da se najvažnije pitanje nalazi unutra.

Ne postaje manje zainteresovan za svijet. Ali svijet prestaje da bude jedini izvor smisla.

Tada znanje ostaje vrijedno, nauka ostaje vrijedna, umjetnost ostaje vrijedna, filozofija ostaje vrijedna, ali više nijesu centar oko kojeg se sve okreće.

Jer se pojavilo nešto temeljnije.

Tiho saznanje da se odgovor na pitanje "Ko sam ja?" ne može pronaći u biblioteci, na univerzitetu niti u tuđim riječima.

Oni mogu pokazati pravac.

Ali put, kao i uvijek, mora biti pređen iznutra.

Možda je zato to zaista pitanje svih pitanja. Jer od odgovora na njega zavisi kako ćemo razumjeti i svijet, i druge ljude, i život, i smrt.

A dok ga ne postavimo sebi ozbiljno, sva ostala pitanja ostaju, na neki način, pitanja o stvarima koje dolaze poslije njega.

BJEKSTVO OD SEBE

Bjekstvo od sebe - taj duboko ljudski fenomen - obrađivan je u psihologiji, filozofiji, književnosti i duhovnim tradicijama, a ipak ostaje nedovršen. Možda upravo zato što i onaj koji ga posmatra istovremeno u njemu učestvuje.

Jer kada fizičar posmatra zvijezde, on nije zvijezda. Kada biolog posmatra drvo, on nije drvo. Ali kada čovjek posmatra ljudsku psihu, on posmatra nešto iz čega i sam govori. Ne postoji spoljašnja tačka oslonca.

Zato Jung, From, Karen Hornaj, Frankl i drugi psiholozi,  kao i pisci od Dostojevskog do Hesea, mogu da osvijetle taj fenomen iz različitih uglova, ali ne i da ga zatvore u konačnu definiciju. Svaka definicija ostavlja čovjeka netaknutim u njegovoj živoj kontradikciji.

Jer bjekstvo od sebe nije samo psihološki mehanizam.

Ono je možda osnovna ljudska situacija.

Čovjek istovremeno želi da se upozna i da izbjegne ono što bi mogao pronaći. Traži istinu, ali u doziranju koje ne ugrožava njegovu sliku o sebi. Želi slobodu, ali ne i cijenu koju sloboda traži. Želi cjelovitost, ali bez susreta sa vlastitom sjenkom.

Zato Jung govori o Sjenki. From o bijegu od slobode. Hornaj o idealizovanom selfu. Egzistencijalisti o neautentičnosti.

Na površini - različiti jezici.
U dubini - ista rečenica.

Čovjek stvara oblike života u kojima ne mora do kraja da bude ono što jeste.

Neko bježi u uspjeh. Neko u moć. Neko u odnos. Neko u ideologiju. Neko u posao. Neko u zabavu. Neko u religiju. Neko čak i u duhovnost.

Jer i duhovnost, kada postane forma bez susreta, može postati elegantan oblik bijega. Čovjek može godinama meditirati, a da nikada ne dotakne ono od čega bježi. Može razumjeti Junga, a ostati stranac samome sebi. Može znati sve o egu - i živjeti potpuno iz njega.

Tu se otvara paradoks koji nijedna teorija ne može da zatvori: znanje o sebi nije isto što i susret sa sobom.

Zato su mnoge tradicije oprezne prema čistom intelektualnom uvidu.

Možeš znati šta je ljubav, a ne voljeti.
Možeš znati šta je hrabrost, a ne djelovati hrabro.
Možeš znati šta je istina, a živjeti u njenoj imitaciji.

Jer čovjek nije problem koji se rješava. On je proces koji se živi.

Možda se cijeli fenomen može sabiti u jednu rečenicu: čovjek ne bježi od sebe zato što sebe ne poznaje, nego zato što sebe ponekad nasluti, a nije siguran da ima snage da to bude.

I tu prestaje psihologija i počinje nešto drugo: filozofija življenja.

Jer dok god čovjek postoji kao biće koje se prepoznaje i izbjegava u istom trenutku, postojaće i to tiho, beskrajno bjekstvo koje nikada ne prestaje.

II

Čovjek najčešće ne bježi naglo.

On to radi polako, gotovo neprimjetno, kao da mijenja položaj u sobi u kojoj mu je već dugo nelagodno.

Ujutro ustane i ima planove. Ima obaveze. Ima ljude. Ima riječi koje mora izgovoriti tačno onako kako se očekuje.

I to se zove život.

Ali negdje u njemu postoji prostor koji niko ne vidi, čak ni on sam kada ga gleda direktno. Taj prostor se ne otvara danju. Dan ga samo prekriva.

Noću, ili u kratkim pauzama između obaveza, nešto počne da se pomjera. Ne misao. Ne emocija. Više nalik na prisustvo koje ne pristaje da bude ignorisano.

I tada čovjek ustaje, uključuje telefon, televizor, otvara knjigu, zove nekoga, izlazi napolje bez razloga.

Ne zato što želi nešto određeno. Nego da ne ostane tu.

U sebi.

Postoje ljudi koji cijeli život provode u pokretu, a nikada ne odu nigdje.  Samo mijenjaju mjesta na kojima ne moraju da se suoče sa sobom.

Gradovi, poslovi, veze, planovi - sve postaje niz stanica na kojima se zadržavaju dovoljno kratko da ne stignu da čuju ono što dolazi kada sve utihne.

A kada jednom ipak utihne - ne spolja, nego iznutra - čovjek se prvi put sretne sa nečim što ne zna da imenuje.

Nije to tuga.

Nije ni strah.

Više liči na pitanje koje ne traži odgovor, nego prisustvo.

I tada počinje ono što se kasnije zove bijeg.

Neko uđe u posao i ostane u njemu kao u sobi bez prozora koja ima smisao samo zato što se u njoj stalno nešto radi.

Neko uđe u odnos i ostane u njemu zato što je lakše biti s nekim nego sa sobom.

Neko uđe u ideju, u vjerovanje, u sistem, u plan.

Sve dok ne postane jasno da nijedan od tih oblika nije bio izlaz, nego samo promjena položaja.

Jer ono od čega se bježi ne ostaje iza čovjeka.

Ono ide s njim.

Ponekad čovjek pročita knjige koje govore o njemu. Prepozna se u njima. Klimne glavom. Razumije sve.

I onda ustane i nastavi kao da ništa nije rečeno.

Zna, ali ne živi.

Razumije, ali ne dira.

I to razumijevanje postane još jedna prostorija u kojoj se može boraviti bez promjene.

Najčudnije je što se čovjek ne boji nepoznatog. On se boji poznatog koje počne da se pojavljuje u njemu.

Zato bjekstvo nikada nije dramatično.

To je niz malih odluka.

Da se ne ostane sam malo duže nego što je potrebno.
Da se ne sjedi u tišini bez razloga.
Da se ne pita ono što se već naslućuje.

I tako dani prolaze. A čovjek ostaje u pokretu. Ne zato što ide negdje.

Nego zato što ne želi da stigne.

RAZLIKA IZMEĐU VIDJETI ISTINU ILI ŽIVJETI ISTINU!

Kako je moguće da čovjek napiše istinu koju sam ne uspijeva da živi?

To pitanje prati gotovo sve velike stvaraoce. Lav Tolstoj, Fjodor Dostojevski, Žan-Žak Ruso, Ernest Hemingvej, pa čak i mnoge filozofe i religijske mislioce. Često postoji zapanjujući raskorak između dubine njihovih uvida i načina na koji su živjeli.

Možda zato što postoji razlika između vidjeti istinu i živjeti istinu.

Čovjek ponekad može vrlo jasno da vidi nešto što još nije postao.

Pisac, umjetnik ili filozof često imaju sposobnost da zavire dublje u ljudsku prirodu nego prosječan čovjek. Oni prepoznaje obrasce, sukobe, slabosti, ideale. Ali prepoznavanje nije isto što i ostvarenje.

U tom smislu, velika književnost ponekad djeluje kao svojevrsna ispovijest čovjekovih najviših mogućnosti, a ne nužno njegovog stvarnog života.

Tolstoj je možda jedan od najboljih primjera. Čitajući Rat i mir ili Ana Karenjina, čovjek stiče utisak da govori neko ko je duboko proniknuo u ljudsku dušu. A onda pročita njegove dnevnike i pisma i vidi čovjeka koji se čitav život bori sa sujetom, strašću, sumnjama, protivrječnostima.

Ali možda upravo zato njegova djela imaju toliku snagu.

Možda ih nije pisao iz pozicije čovjeka koji je stigao na vrh, nego iz pozicije čovjeka koji se neprestano penje.

Slično je i sa Dostojevskim. Njegovi junaci često izgovaraju misli koje djeluju gotovo proročki, ali sam Dostojevski nije bio nekakav smireni mudrac. Bio je pun unutrašnjih lomova, dugova, strasti, političkih zabluda i ličnih kriza.

Pa ipak, iz svega toga nastala su djela koja nadživljavaju vjekove.

Zato mi se čini da postoji još jedna mogućnost. Možda umjetnik nije uvijek vlasnik istine koju izgovara. Možda je ponekad njen posrednik. Kao da kroz njega prolazi nešto što je veće od njega samoga.

To nije nužno religijska tvrdnja. Čak i psihološki gledano, često imamo iskustvo da znamo više nego što umijemo da živimo. Savjet koji dajemo prijatelju često je mudriji od onoga što sami primjenjujemo kada nas život stavi pred isto iskušenje.

Čovjek je biće koje često vidi dalje nego što može da hoda.

Zato ne bih rekao da je život stvaraoca potpuno nebitan. On nam pomaže da razumijemo koliko je teško živjeti ono što znamo. Ali djelo zaista ostaje nešto posebno.

Jer kada otvoriš Tolstoja, ne razgovaraš više samo sa Tolstojem. Razgovaraš sa onim najboljim što je Tolstoj uspio da vidi. A to je često mnogo veće od samog čovjeka koji je držao pero.

Možda je zato jedna stara misao toliko trajna: umjetnik nije nužno svetac. Niti mora biti. Njegov zadatak nije da bude dokaz istine, nego da je pokaže.

A šta ćemo mi uraditi sa tom istinom kada je ugledamo - to je već druga priča. I mnogo teža od samog pisanja.

STARENJE KAO SPOLJAŠNJA FORMA

Postoji jedna čudna prevara u načinu na koji posmatramo vrijeme. Navikli smo da vjerujemo da se čovjek mijenja zajedno sa njim, kao da se unutrašnje biće i tijelo kreću istim ritmom. Ali možda to nije sasvim tačno. Možda se ne mijenja čovjek, nego samo njegov spoljašnji oblik.

Tijelo stari vidljivo, neumoljivo i precizno. Koža gubi napetost, pokreti postaju sporiji, pogled se zadržava duže nego ranije, kao da traži nešto što se više ne pojavljuje samo od sebe. Spoljašnjost postaje mapa vremena - hladna, objektivna i bez nostalgije. Ona samo bilježi.

Ali ono što je unutra ne prati uvijek tu logiku.

Unutrašnji svijet čovjeka ne stari u istom ritmu. On se ne lomi, nego se slaže. Ne raspada se, nego se taloži. Neke stvari blijede, ali druge postaju jasnije upravo zato što su preživjele sve promjene. Vrijeme, prolazeći kroz nas, ne briše samo - ono razdvaja. Ono što je površno odnosi, a ono što je suštinsko ostavlja da traje.

Zato starost ponekad izgleda kao tišina koja nije prazna, nego zbijena. Kao prostor u kojem je mnogo toga otpalo, ali ono što je ostalo ima težinu prisustva.

U tom smislu, starenje nije samo biološki proces, nego oblik razotkrivanja. Spolja se gubi sloj po sloj, ali unutra ostaje ono što je bilo dovoljno uporno da preživi sve slojeve.

Nije slučajno što su stari Grci vjerovali da se karakter ne rađa, nego oblikuje. Da čovjek ne postaje ono što misli da jeste, nego ono čemu se iz dana u dan predaje. Navike, ponavljanje, muzika, vježbanje, obrazovanje - sve su to vidjeli kao načine da se oblikuje sama struktura bića. Jer ono što se ponavlja, prestaje da bude izbor i postaje priroda.

U tom smislu, život nije niz odluka, nego niz ponavljanja koja se vremenom zaborave kao odluke.

I upravo zato starost nikada nije slučajna. Ona je zbir svega onoga što je u čovjeku bilo dosljedno, čak i kada on toga nije bio svjestan.

Ponekad se to vidi jasno u starosti koja zrači prisustvom, kao da je život uprkos svemu ostao cjelovit. Ali postoji i druga vrsta kretanja vremena, tiša i često neprimjetna, kada čovjek ostari mnogo prije nego što mu tijelo to pokaže.

To je unutrašnje starenje.

Ne dolazi naglo, nego kao postepeno gašenje smjera. Čovjek još uvijek funkcioniše, ali više ne ide prema nečemu. Dan prestaje da otvara prostor, i počinje da se ponavlja. Gubi se osjećaj budućnosti kao mogućnosti, a ostaje samo njeno odrađivanje.

To nije starost tijela, nego starost svijesti.

Ne mjeri se godinama, nego gubitkom: vizije, smisla, unutrašnje napetosti prema životu, radoznalosti koja otvara nove pravce

Tada čovjek može biti mlad po godinama, a već umoran iznutra. Ne zato što je izgubio snagu, nego zato što je izgubio orijentaciju.

Zato se može reći da čovjek ne stari kada slabi, nego kada prestane da se kreće prema nečemu što ga prevazilazi.

U toj tački se otvara tiha tragedija svakodnevice: život koji traje, ali više ne raste.

I tu se ova dva oblika starenja razdvajaju:

- spoljašnje starenje vodi ka tišini koja je zrela

- unutrašnje starenje vodi ka tišini koja je prazna

Jedna je rezultat punine, druga rezultat gubitka.

I možda je upravo u tome skrivena najvažnija razlika: ne između mladosti i starosti, nego između života koji se širi i života koji se zatvara u sebe.

Jer ako je tijelo forma koja se mijenja, onda je život ono što kroz tu formu ili nastavlja da raste ili polako prestaje da ide bilo gdje.

I na kraju, kada sve drugo otpane, ne ostaje isto kod svih.

Kod nekih ostaje samo trajanje.

Kod drugih ostaje prisustvo. Ostaje ono što je bilo dovoljno uporno da preživi vrijeme.

I to, možda, nikada nije staro.

 

DVA PISMA

Ne znam da li su ova pisma zaista napisana.

Ne znam ni da li su njihovi autori ikada postojali.

Ali dok sam ih čitao, učinilo mi se da govore o nečemu što je starije od svakog imena i svake biografije: o ljubavi koja se dogodila u pogrešno vrijeme, a ipak ostala važna do kraja života.

Zato ih prenosim ovdje.

Ne kao dokument.
Nego kao priču.

 

SAMO TEBI, LJUBAVI

Jednoga dana sretoh čovjeka koji me poznade bolje negoli ja samu sebe. Znao je kako zborim i kako hodim, kako prstima sklanjam pramen s čela, kako izgledam u onim tihim jutrima kad me san još nije posve ostavio. Znao je boju moga glasa, i kad se smije, i kad u njem zadrhti tuga.

Uz njega spoznah sebe dublje no ikad prije. Pokaza mi kako da u svijetu, što sve više za prolaznim hlepi, pronađem ljepotu tihu i postojanu, u sebi i u svemu što me okružuje. Uz njega bijah viđena… i ljubljena… i živa, kako nikada prije ne bijah. Kao da je duša moja oduvijek njega čekala, i prepoznala ga istoga trena kad ga susretoh.

Ima onih koji čitav vijek provedu jedno uz drugo, a nikada se do kraja ne upoznaju. A ima i onih što se sretnu tek na tren, i taj tren bude dovoljan da se duše prepoznaju kao da su oduvijek zajedno bile. Reci mi, ljubljeni… mjeri li se ljubav vremenom? Ili ičim što je razumu dokučivo? Ili je ona tek milost, rijetka i sveta, što se dogodi mimo svake mjere, bez razloga i bez potrebe da se izgovori?

Znaš da o tebi zborim. I znaš da nikada, ali nikada, neću zaboraviti nas. Jer gdje god pomislim na sebe, i ti si tu. U svakom dahu, u svakoj misli što mi se srcem vine. Jer ljubih… i bijah ljubljena. Jer okusih život u njegovoj najljepšoj punini.

Bolje i ovako, nego da sam do vijeka ostala pitati se što je moglo biti.

Za mene si bio dar sudbine - dar što se jednom u životu daje, i nikada više. Preveć smo bili svoji, drukčiji od svijeta, kao da ne pripadasmo nikomu doli jedno drugome. Preveć je ljepote među nama bilo da bi bila slučajna. Al’ vrijeme nam ne bijaše sklono… ili su se zvijezde, još davno, protiv nas utišale.

Pa ipak… ne mogu reći da je svemu kraj. Bit će kraj tek onda kad moje srce posljednji put zadrhti u tišini nekog snenog jutra… kad umukne i ona zadnja nota naše ljubavi… kad više ne bude nas.

Nedostajat ću ti, znam. Tražit ćeš me u licima prolaznika, u sjenama što se mimo tebe spuštaju. Dozivat ćeš me iz snova u javu, a ja ću ti izmicati poput daha. I shvatit ćeš, nema one koja će te ljubiti kao ja.

A ti meni već nedostaješ… više nego što riječi mogu izreći. Jer samo uz tebe bijah sretna… i voljena. Nikomu više ne mogu dati ono što sam tebi darovala. Nema očiju u kojima ću opet ugledati sebe kao što sam se u tvojima zrcalila. Uvijek će nedostajati onaj tihi, neizgovoreni dio života što se zvao mi.

Tako slični… tako svoji… i tako savršeni u priči koja se zove ljubav. Kao dvije obale istoga mora, razdvojene, a zauvijek povezane dubinom koja se ne vidi.

Uvijek ću imati onu ludu želju da sjednem u kola i dođem po tebe, da te zagrlim i odvedem daleko od svijeta, tamo gdje nas nitko ne bi našao. Uvijek ću imati potrebu da te zazovem u gluho doba noći, samo da mi glas tvoj potvrdi da si tu, makar i daleko. I uvijek, baš uvijek, ostat ću ti vjeran prijatelj… a srce moje zauvjek ostat će tvoje, makar u tišini.

I ako ikada vjetar donese moje ime do tebe, znaj - to te duša moja doziva.

A jednoga dana, možda, svome sinu, koji će nositi tvoje ime (kad već nisi htio da bude naš), pripovijedat ću o nama. I kad me pogleda, vidjet će u mojim očima isti onaj sjaj… i suzu što tek što nije kanula. Njegove će je ruke obrisati, a u njima ću prepoznati tvoje.

Znat će da smo se ljubili, da se ljubimo.
I da takva ljubav… nikada ne mre.

Ljubim te,
M

 

Draga M,

Pročitao sam tvoje riječi polako, kao što se čita ono čega se čovjek i raduje i pribojava u isti mah. I svaka mi je došla do srca, jer u svakoj sam prepoznao nas.

Ne misli da nijesam znao, ili da nijesam osjećao sve ono o čemu pišeš.  Jesam. Možda i dublje nego što sam ikada kazao. Jer čovjek ponekad najviše prećuti upravo ono što mu najviše znači.

I ja sam, kao i ti, u tebi našao nešto što se ne nalazi dvaput u životu. Našao sam mir gdje ga nijesam tražio, i nemir bez kojeg više nijesam znao živjeti. U tvojim očima vidio sam sebe boljeg nego što jesam, i to je dar koji se ne zaboravlja.

Ali baš zato što sam te volio, morao sam otići.

Ne zato što nas nije bilo, nego baš zato što nas je bilo previše da bih dopustio da se jednog dana pretvorimo u ono što nijesmo zaslužili biti. Vrijeme, koje tebi tek dolazi u punom značenju, meni je već počelo uzimati svoje. I nijesam imao prava vezati te za sebe, znajući da ćeš jednoga dana možda poželjeti više no što ti ja mogu dati.

Ti si govorila da ljubav ne pita za vrijeme. I u pravu si, ne pita. Ali život pita. I neumoljivo odgovara.

Ne prođe dan da se ne sjetim  tvoga glasa, načina na koji me pogledaš, tišine koju smo znali dijeliti bez ijedne riječi. To se ne zaboravlja. Niti ću ikada zaboraviti nas.

Ali ljubav, to treba da znaš, da shvatiš, ako je prava, ne drži nego pušta.

Nemoj vjerovati da ćeš mene tražiti uzalud. Ako sam bio dio tvoje duše, ostaću u njoj, ali ne kao rana, nego kao svjetlost koja te je jednom obasjala. A ti, ti moraš ići dalje, živjeti ono što ti pripada, bez sjene mojih godina nad tobom. I molim te, ne traži mene u drugima. I nemoj vjerovati da nećeš više voljeti. Hoćeš, i trebaš. I to jače nego što si mene. Ako sam ti išta dao, neka to bude sigurnost da si voljena kako treba. I da to zaslužuješ opet.

Ako te ikada život zaboli, znaj da negdje postoji čovjek koji te voli tiho i bez prava da te prizove. I koji bi, kad bi mogao birati, opet izabrao tebe, pa makar te opet morao izgubiti.

Ne bojim se da ćeš zaboraviti. Bojim se samo da bi zbog mene mogla stati. A to ti nikada ne bih oprostio.

Zato te puštam, ne od sebe, nego za tvoje dobro.

I ako nas ikada vjetar opet približi, neka to bude bez žaljenja, bez pitanja što je moglo biti, nego s tihim osmijehom što smo jednom, makar na tren, imali sve.

Tvoj, i kad nijesam kraj tebe,