Ne znam da li su ova pisma zaista napisana.
Ne znam ni da li su njihovi autori ikada postojali.
Ali
dok sam ih čitao, učinilo mi se da govore o nečemu što je starije od svakog
imena i svake biografije: o ljubavi koja se dogodila u pogrešno vrijeme, a ipak
ostala važna do kraja života.
Zato
ih prenosim ovdje.
Ne kao
dokument.
Nego kao priču.
SAMO TEBI, LJUBAVI
Jednoga dana sretoh čovjeka koji me poznade bolje negoli ja
samu sebe. Znao je kako zborim i kako hodim, kako prstima sklanjam pramen s
čela, kako izgledam u onim tihim jutrima kad me san još nije posve ostavio.
Znao je boju moga glasa, i kad se smije, i kad u njem zadrhti tuga.
Uz njega
spoznah sebe dublje no ikad prije. Pokaza mi kako da u svijetu, što sve više za
prolaznim hlepi, pronađem ljepotu tihu i postojanu, u sebi i u svemu što me
okružuje. Uz njega bijah viđena… i ljubljena… i živa, kako nikada prije ne
bijah. Kao da je duša moja oduvijek njega čekala, i prepoznala ga istoga trena
kad ga susretoh.
Ima onih koji
čitav vijek provedu jedno uz drugo, a nikada se do kraja ne upoznaju. A ima i onih
što se sretnu tek na tren, i taj tren bude dovoljan da se duše prepoznaju kao
da su oduvijek zajedno bile. Reci mi, ljubljeni… mjeri li se ljubav vremenom?
Ili ičim što je razumu dokučivo? Ili je ona tek milost, rijetka i sveta, što se
dogodi mimo svake mjere, bez razloga i bez potrebe da se izgovori?
Znaš da o tebi
zborim. I znaš da nikada, ali nikada, neću zaboraviti nas. Jer gdje god
pomislim na sebe, i ti si tu. U svakom dahu, u svakoj misli što mi se srcem
vine. Jer ljubih… i bijah ljubljena. Jer okusih život u njegovoj najljepšoj
punini.
Bolje i ovako,
nego da sam do vijeka ostala pitati se što je moglo biti.
Za mene si bio
dar sudbine - dar što se jednom u životu daje, i nikada više. Preveć smo bili
svoji, drukčiji od svijeta, kao da ne pripadasmo nikomu doli jedno drugome.
Preveć je ljepote među nama bilo da bi bila slučajna. Al’ vrijeme nam ne bijaše
sklono… ili su se zvijezde, još davno, protiv nas utišale.
Pa ipak… ne
mogu reći da je svemu kraj. Bit će kraj tek onda kad moje srce posljednji put
zadrhti u tišini nekog snenog jutra… kad umukne i ona zadnja nota naše ljubavi…
kad više ne bude nas.
Nedostajat ću
ti, znam. Tražit ćeš me u licima prolaznika, u sjenama što se mimo tebe
spuštaju. Dozivat ćeš me iz snova u javu, a ja ću ti izmicati poput daha. I
shvatit ćeš, nema one koja će te ljubiti kao ja.
A ti meni već
nedostaješ… više nego što riječi mogu izreći. Jer samo uz tebe bijah sretna… i
voljena. Nikomu više ne mogu dati ono što sam tebi darovala. Nema očiju u
kojima ću opet ugledati sebe kao što sam se u tvojima zrcalila. Uvijek će
nedostajati onaj tihi, neizgovoreni dio života što se zvao mi.
Tako slični…
tako svoji… i tako savršeni u priči koja se zove ljubav. Kao dvije obale istoga
mora, razdvojene, a zauvijek povezane dubinom koja se ne vidi.
Uvijek ću
imati onu ludu želju da sjednem u kola i dođem po tebe, da te zagrlim i odvedem
daleko od svijeta, tamo gdje nas nitko ne bi našao. Uvijek ću imati potrebu da
te zazovem u gluho doba noći, samo da mi glas tvoj potvrdi da si tu, makar i
daleko. I uvijek, baš uvijek, ostat ću ti vjeran prijatelj… a srce moje zauvjek
ostat će tvoje, makar u tišini.
I ako ikada
vjetar donese moje ime do tebe, znaj - to te duša moja doziva.
A jednoga
dana, možda, svome sinu, koji će nositi tvoje ime (kad već nisi htio da bude
naš), pripovijedat ću o nama. I kad me pogleda, vidjet će u mojim očima isti
onaj sjaj… i suzu što tek što nije kanula. Njegove će je ruke obrisati, a u
njima ću prepoznati tvoje.
Znat će da smo
se ljubili, da se ljubimo.
I da takva ljubav… nikada ne mre.
Ljubim te,
M
Draga M,
Pročitao sam
tvoje riječi polako, kao što se čita ono čega se čovjek i raduje i pribojava u
isti mah. I svaka mi je došla do srca, jer u svakoj sam prepoznao nas.
Ne misli da
nijesam znao, ili da nijesam osjećao sve ono o čemu pišeš. Jesam. Možda i dublje nego što sam ikada
kazao. Jer čovjek ponekad najviše prećuti upravo ono što mu najviše znači.
I ja sam, kao
i ti, u tebi našao nešto što se ne nalazi dvaput u životu. Našao sam mir gdje
ga nijesam tražio, i nemir bez kojeg više nijesam znao živjeti. U tvojim očima
vidio sam sebe boljeg nego što jesam, i to je dar koji se ne zaboravlja.
Ali baš zato
što sam te volio, morao sam otići.
Ne zato što
nas nije bilo, nego baš zato što nas je bilo previše da bih dopustio da se
jednog dana pretvorimo u ono što nijesmo zaslužili biti. Vrijeme, koje tebi tek
dolazi u punom značenju, meni je već počelo uzimati svoje. I nijesam imao prava
vezati te za sebe, znajući da ćeš jednoga dana možda poželjeti više no što ti
ja mogu dati.
Ti si govorila
da ljubav ne pita za vrijeme. I u pravu si, ne pita. Ali život pita. I
neumoljivo odgovara.
Ne prođe dan
da se ne sjetim tvoga glasa, načina na
koji me pogledaš, tišine koju smo znali dijeliti bez ijedne riječi. To se ne
zaboravlja. Niti ću ikada zaboraviti nas.
Ali ljubav, to
treba da znaš, da shvatiš, ako je prava, ne drži nego pušta.
Nemoj
vjerovati da ćeš mene tražiti uzalud. Ako sam bio dio tvoje duše, ostaću u
njoj, ali ne kao rana, nego kao svjetlost koja te je jednom obasjala. A ti, ti
moraš ići dalje, živjeti ono što ti pripada, bez sjene mojih godina nad tobom.
I molim te, ne traži mene u drugima. I nemoj vjerovati da nećeš više voljeti.
Hoćeš, i trebaš. I to jače nego što si mene. Ako sam ti išta dao, neka to bude
sigurnost da si voljena kako treba. I da to zaslužuješ opet.
Ako te ikada
život zaboli, znaj da negdje postoji čovjek koji te voli tiho i bez prava da te
prizove. I koji bi, kad bi mogao birati, opet izabrao tebe, pa makar te opet
morao izgubiti.
Ne bojim se da
ćeš zaboraviti. Bojim se samo da bi zbog mene mogla stati. A to ti nikada ne
bih oprostio.
Zato te
puštam, ne od sebe, nego za tvoje dobro.
I ako nas
ikada vjetar opet približi, neka to bude bez žaljenja, bez pitanja što je moglo
biti, nego s tihim osmijehom što smo jednom, makar na tren, imali sve.
