KO SAM JA?

Jedna od najstarijih tema ljudske misli: Ko sam ja?

Možda nijedno pitanje nije postavljeno toliko puta, u toliko različitih tradicija, a opet ostalo jednako otvoreno.

Čovjek može znati geografiju svijeta, istoriju civilizacija, zakone fizike, rad mozga, psihologiju ličnosti. Može sakupiti ogromno znanje o svemu što ga okružuje. Ali kada ostane sam sa sobom, u tišini, često se pojavi jedno jednostavno pitanje: A ko je onaj koji sve to zna?

Tu počinje druga vrsta traganja.

Nije slučajno što su i filozofi i mistici, svako svojim jezikom, na kraju dolazili do slične tačke. Jedni su istraživali svijet, drugi čovjeka, ali su se prije ili kasnije susreli sa granicom iza koje više nije bilo dovoljno samo misliti.

Um može postaviti pitanje. Može analizirati. Može upoređivati. Može graditi veličanstvene teorije.

Ali kada pita: "Ko sam ja?", dolazi do neobične situacije. Onaj koji pita i ono što se istražuje postaju isto.

Tu se javlja paradoks.

Oko može vidjeti sve osim sebe. Nož može sjeći sve osim vlastite oštrice. Tako i um može proučavati čitav svijet, a da mu sopstvena suština ostane skrivena.

Možda zato mnogi ljudi, uprkos ogromnom znanju, ostaju nemirni.

Nije problem u tome što ne znaju dovoljno. Ponekad je problem upravo u tome što traže odgovor na pogrešnom mjestu.

Traže ispunjenje u još jednoj knjizi, još jednoj tituli, još jednom priznanju, još jednom dokazu vlastite vrijednosti.

A ono što traže ne nalazi se tamo.

Zato se često događa da čovjek koji je spolja ostvario mnogo osjeća unutrašnju prazninu, dok neko drugi, sa mnogo manje spoljašnjih dostignuća, zrači mirom.

Ne zato što manje zna. Nego zato što je pronašao oslonac dublji od znanja.

U mnogim duhovnim tradicijama kaže se da spoznaja sebe nije sticanje nečeg novog, nego skidanje slojeva koji zaklanjaju ono što je oduvijek bilo prisutno.

Kao kada oblaci prekriju sunce.

Sunce nije nestalo.

Nije ga potrebno stvarati.

Potrebno je samo da se oblaci razmaknu.

Možda je zato tako značajno kad čovjek u jednom trenutku introspekcije kaže: "Kad samo nazrem."

Jer često prvi uvid nije potpuno prosvjetljenje, niti konačna spoznaja. Ponekad je to samo trenutak u kojem čovjek osjeti da postoji nešto dublje od njegovih misli, strahova, želja i svakodnevnih briga.

Jedan trenutak tišine.

Jedan trenutak prisustva.

Jedan trenutak unutrašnjeg mira koji nema spoljašnji razlog.

I taj trenutak zna da promijeni pravac traganja.

Odjednom čovjek više ne juri toliko za odgovorima spolja, jer je naslutio da se najvažnije pitanje nalazi unutra.

Ne postaje manje zainteresovan za svijet. Ali svijet prestaje da bude jedini izvor smisla.

Tada znanje ostaje vrijedno, nauka ostaje vrijedna, umjetnost ostaje vrijedna, filozofija ostaje vrijedna, ali više nijesu centar oko kojeg se sve okreće.

Jer se pojavilo nešto temeljnije.

Tiho saznanje da se odgovor na pitanje "Ko sam ja?" ne može pronaći u biblioteci, na univerzitetu niti u tuđim riječima.

Oni mogu pokazati pravac.

Ali put, kao i uvijek, mora biti pređen iznutra.

Možda je zato to zaista pitanje svih pitanja. Jer od odgovora na njega zavisi kako ćemo razumjeti i svijet, i druge ljude, i život, i smrt.

A dok ga ne postavimo sebi ozbiljno, sva ostala pitanja ostaju, na neki način, pitanja o stvarima koje dolaze poslije njega.