BJEKSTVO OD SEBE

Bjekstvo od sebe - taj duboko ljudski fenomen - obrađivan je u psihologiji, filozofiji, književnosti i duhovnim tradicijama, a ipak ostaje nedovršen. Možda upravo zato što i onaj koji ga posmatra istovremeno u njemu učestvuje.

Jer kada fizičar posmatra zvijezde, on nije zvijezda. Kada biolog posmatra drvo, on nije drvo. Ali kada čovjek posmatra ljudsku psihu, on posmatra nešto iz čega i sam govori. Ne postoji spoljašnja tačka oslonca.

Zato Jung, From, Karen Hornaj, Frankl i drugi psiholozi,  kao i pisci od Dostojevskog do Hesea, mogu da osvijetle taj fenomen iz različitih uglova, ali ne i da ga zatvore u konačnu definiciju. Svaka definicija ostavlja čovjeka netaknutim u njegovoj živoj kontradikciji.

Jer bjekstvo od sebe nije samo psihološki mehanizam.

Ono je možda osnovna ljudska situacija.

Čovjek istovremeno želi da se upozna i da izbjegne ono što bi mogao pronaći. Traži istinu, ali u doziranju koje ne ugrožava njegovu sliku o sebi. Želi slobodu, ali ne i cijenu koju sloboda traži. Želi cjelovitost, ali bez susreta sa vlastitom sjenkom.

Zato Jung govori o Sjenki. From o bijegu od slobode. Hornaj o idealizovanom selfu. Egzistencijalisti o neautentičnosti.

Na površini - različiti jezici.
U dubini - ista rečenica.

Čovjek stvara oblike života u kojima ne mora do kraja da bude ono što jeste.

Neko bježi u uspjeh. Neko u moć. Neko u odnos. Neko u ideologiju. Neko u posao. Neko u zabavu. Neko u religiju. Neko čak i u duhovnost.

Jer i duhovnost, kada postane forma bez susreta, može postati elegantan oblik bijega. Čovjek može godinama meditirati, a da nikada ne dotakne ono od čega bježi. Može razumjeti Junga, a ostati stranac samome sebi. Može znati sve o egu - i živjeti potpuno iz njega.

Tu se otvara paradoks koji nijedna teorija ne može da zatvori: znanje o sebi nije isto što i susret sa sobom.

Zato su mnoge tradicije oprezne prema čistom intelektualnom uvidu.

Možeš znati šta je ljubav, a ne voljeti.
Možeš znati šta je hrabrost, a ne djelovati hrabro.
Možeš znati šta je istina, a živjeti u njenoj imitaciji.

Jer čovjek nije problem koji se rješava. On je proces koji se živi.

Možda se cijeli fenomen može sabiti u jednu rečenicu: čovjek ne bježi od sebe zato što sebe ne poznaje, nego zato što sebe ponekad nasluti, a nije siguran da ima snage da to bude.

I tu prestaje psihologija i počinje nešto drugo: filozofija življenja.

Jer dok god čovjek postoji kao biće koje se prepoznaje i izbjegava u istom trenutku, postojaće i to tiho, beskrajno bjekstvo koje nikada ne prestaje.

II

Čovjek najčešće ne bježi naglo.

On to radi polako, gotovo neprimjetno, kao da mijenja položaj u sobi u kojoj mu je već dugo nelagodno.

Ujutro ustane i ima planove. Ima obaveze. Ima ljude. Ima riječi koje mora izgovoriti tačno onako kako se očekuje.

I to se zove život.

Ali negdje u njemu postoji prostor koji niko ne vidi, čak ni on sam kada ga gleda direktno. Taj prostor se ne otvara danju. Dan ga samo prekriva.

Noću, ili u kratkim pauzama između obaveza, nešto počne da se pomjera. Ne misao. Ne emocija. Više nalik na prisustvo koje ne pristaje da bude ignorisano.

I tada čovjek ustaje, uključuje telefon, televizor, otvara knjigu, zove nekoga, izlazi napolje bez razloga.

Ne zato što želi nešto određeno. Nego da ne ostane tu.

U sebi.

Postoje ljudi koji cijeli život provode u pokretu, a nikada ne odu nigdje.  Samo mijenjaju mjesta na kojima ne moraju da se suoče sa sobom.

Gradovi, poslovi, veze, planovi - sve postaje niz stanica na kojima se zadržavaju dovoljno kratko da ne stignu da čuju ono što dolazi kada sve utihne.

A kada jednom ipak utihne - ne spolja, nego iznutra - čovjek se prvi put sretne sa nečim što ne zna da imenuje.

Nije to tuga.

Nije ni strah.

Više liči na pitanje koje ne traži odgovor, nego prisustvo.

I tada počinje ono što se kasnije zove bijeg.

Neko uđe u posao i ostane u njemu kao u sobi bez prozora koja ima smisao samo zato što se u njoj stalno nešto radi.

Neko uđe u odnos i ostane u njemu zato što je lakše biti s nekim nego sa sobom.

Neko uđe u ideju, u vjerovanje, u sistem, u plan.

Sve dok ne postane jasno da nijedan od tih oblika nije bio izlaz, nego samo promjena položaja.

Jer ono od čega se bježi ne ostaje iza čovjeka.

Ono ide s njim.

Ponekad čovjek pročita knjige koje govore o njemu. Prepozna se u njima. Klimne glavom. Razumije sve.

I onda ustane i nastavi kao da ništa nije rečeno.

Zna, ali ne živi.

Razumije, ali ne dira.

I to razumijevanje postane još jedna prostorija u kojoj se može boraviti bez promjene.

Najčudnije je što se čovjek ne boji nepoznatog. On se boji poznatog koje počne da se pojavljuje u njemu.

Zato bjekstvo nikada nije dramatično.

To je niz malih odluka.

Da se ne ostane sam malo duže nego što je potrebno.
Da se ne sjedi u tišini bez razloga.
Da se ne pita ono što se već naslućuje.

I tako dani prolaze. A čovjek ostaje u pokretu. Ne zato što ide negdje.

Nego zato što ne želi da stigne.