Kako je moguće da čovjek napiše istinu koju sam ne uspijeva da živi?
To pitanje
prati gotovo sve velike stvaraoce. Lav Tolstoj,
Fjodor Dostojevski, Žan-Žak Ruso, Ernest Hemingvej, pa čak i mnoge filozofe i
religijske mislioce. Često postoji zapanjujući raskorak između dubine njihovih
uvida i načina na koji su živjeli.
Možda zato što
postoji razlika između vidjeti istinu i živjeti istinu.
Čovjek ponekad
može vrlo jasno da vidi nešto što još nije postao.
Pisac,
umjetnik ili filozof često imaju sposobnost da zavire dublje u ljudsku prirodu
nego prosječan čovjek. Oni prepoznaje obrasce, sukobe, slabosti, ideale. Ali
prepoznavanje nije isto što i ostvarenje.
U tom smislu,
velika književnost ponekad djeluje kao svojevrsna ispovijest čovjekovih
najviših mogućnosti, a ne nužno njegovog stvarnog života.
Tolstoj je
možda jedan od najboljih primjera. Čitajući Rat
i mir ili Ana Karenjina,
čovjek stiče utisak da govori neko ko je duboko proniknuo u ljudsku dušu. A
onda pročita njegove dnevnike i pisma i vidi čovjeka koji se čitav život bori
sa sujetom, strašću, sumnjama, protivrječnostima.
Ali možda
upravo zato njegova djela imaju toliku snagu.
Možda ih nije
pisao iz pozicije čovjeka koji je stigao na vrh, nego iz pozicije čovjeka koji
se neprestano penje.
Slično je i sa
Dostojevskim. Njegovi junaci često izgovaraju misli koje djeluju gotovo
proročki, ali sam Dostojevski nije bio nekakav smireni mudrac. Bio je pun
unutrašnjih lomova, dugova, strasti, političkih zabluda i ličnih kriza.
Pa ipak, iz
svega toga nastala su djela koja nadživljavaju vjekove.
Zato mi se čini da postoji još jedna mogućnost. Možda umjetnik nije uvijek vlasnik istine koju izgovara. Možda je ponekad njen posrednik. Kao da kroz njega prolazi nešto što je veće od njega samoga.
To nije nužno
religijska tvrdnja. Čak i psihološki gledano, često imamo iskustvo da znamo više
nego što umijemo da živimo. Savjet koji dajemo prijatelju često je mudriji od
onoga što sami primjenjujemo kada nas život stavi pred isto iskušenje.
Čovjek je biće
koje često vidi dalje nego što može da hoda.
Zato ne bih
rekao da je život stvaraoca potpuno nebitan. On nam pomaže da razumijemo koliko
je teško živjeti ono što znamo. Ali djelo zaista ostaje nešto posebno.
Jer kada otvoriš Tolstoja, ne razgovaraš više samo sa Tolstojem. Razgovaraš sa onim najboljim što je Tolstoj uspio da vidi. A to je često mnogo veće od samog čovjeka koji je držao pero.
Možda je zato
jedna stara misao toliko trajna: umjetnik nije nužno svetac. Niti mora biti.
Njegov zadatak nije da bude dokaz istine, nego da je pokaže.
A šta ćemo mi
uraditi sa tom istinom kada je ugledamo - to je već druga priča. I mnogo teža
od samog pisanja.
