Ako malo razmislimo, teško da postoji oblast ljudskog života u kojoj ne prihvatamo potrebu za učiteljem. Niko ne očekuje da sam otkrije matematiku, medicinu, muziku ili arhitekturu. Učimo od onih koji su tim putem već prošli. Ne zato što su oni savršeni, nego zato što imaju iskustvo koje mi još nemamo.
U
tom smislu, duhovni učitelj nije neko ko umjesto učenika stiže na cilj. On je
prije nalik planinaru koji je već prošao opasan uspon. Zna gdje su litice, gdje
su slijepi putevi, gdje se čovjek najčešće izgubi i gdje ga čeka izvor vode
kada pomisli da više ne može dalje.
Ali
ni najbolji vodič ne može hodati umjesto planinara.
Tu
se, po mom mišljenju, krije jedna važna razlika između duhovnog učitelja i
idola. Idol traži sljedbenike. Pravi učitelj traži da učenik jednog dana stane
na vlastite noge.
Zato
se u mnogim tradicijama ponavlja ista poruka: učitelj pokazuje vrata, ali kroz
njih mora proći učenik.
Može
dati metodu, disciplinu, praksu, može upozoriti na zamke ega, samoprevare,
duhovne oholosti ili obeshrabrenja. Može prepoznati gdje je učenik zastao i
zašto. Ali ne može meditirati umjesto njega, ne može disati umjesto njega, ne
može živjeti njegov život niti proći kroz njegova unutrašnja iskušenja.
Upravo
zato ozbiljni učitelji često naglašavaju odgovornost učenika.
Koliko
god bio dobar učitelj, bez ličnog rada nema napretka.
A
opet, koliko god čovjek bio iskren tragalac, često mu je potreban neko ko je
već prošao tim putem.
To
podsjeća na onu staru razliku između karte i putnika. Knjige, filozofija i
teorija mogu biti karta. One pokazuju pravac. Ali učitelj je neko ko može reći:
"Ovdje karta nije sasvim dovoljna. Ovdje sam i ja jednom pogriješio.
Ovdje obrati pažnju."
Zato
mnogi ljudi mogu godinama čitati o duhovnosti, a da ostanu na istom mjestu, dok
neko drugi uz odgovarajuće vođstvo napravi korake koje sam možda ne bi mogao.
Ipak,
postoji još nešto što mi se čini važnim.
Najveći
učitelji, barem oni koje istorija pamti po mudrosti, nisu nastojali da učenik
zavisi od njih. Naprotiv. Nastojali su da ga dovedu do tačke gdje će istinu
prepoznati u vlastitom iskustvu.
Jer
sve dok je nešto samo vjerovanje, ono ostaje tuđe.
Tek
kada postane iskustvo, postaje naše.
Možda
je zato metafora planine toliko dobra.Učitelj poznaje stazu. Može pokazati
smjer. Može upozoriti na provalije, na sve zamke koje postoje na putu, može ohrabriti
kada se čovjek umori, podstaći kada se čini da se ne može dalje. Ali svaki
korak prema vrhu ipak mora napraviti sam onaj koji se penje.
I
možda upravo u tome leži ljepota duhovnog puta: niko ga ne može preći umjesto
nas, ali potreban je vodič da bismo ga prešli potpuno sami.
