Ležim. Ne boravim - ležim. Tijelo je sada ograničeno, um oslobođen. Krevet nije više samo komad namještaja, nego ostrvo usred okeana misli, bolova, tišine i prisjećanja.
Zidovi su blijedi,
sterilni, ali unutar mene - kovitlac. Ili je to možda čišćenje? Misli naviru u
talasima. Neke nose so prošlosti, neke miris budućnosti za koju niko ne zna gje
će me odvesti. A onda me nešto zovne da ostanem ovdje, sada, u ovom trenutku.
Osluškujem zvuke -
ritmični koraci sestara, lagani šum aparata, tiho stenjanje iz susjednog
kreveta. Sve to postaje muzika jedne neobične meditacije, gdje me svaki bol
vraća meni. U svakom udisaju ima borbe. U svakom izdahu - predaja.
Sjećam se riječi koje
sam nekad pročitao: "Kada tijelo ne može, duša tada uči da hoda." I
sada pokušavam da hodam iznutra. Misao po misao. Ponekad se uhvatim kako
razgovaram sa sobom. Ponekad sa Onim iznutra - Učiteljem čije osjećam
prisustvo.
Ne znam da li me
liječe ljekovi ili to što sam u bolu sam sa sobom.
II
Dan prolazi, a ja ne
znam koji je. Možda je srijeda, možda petak. U bolnici dani nemaju imena. Mjeri
se samo jutro i noć, po buđenju sestara i tišini poslije tablete za spavanje.
Ujutru me budi korak.
Nečiji. Možda doktorov. Možda samo sestre koje raznose boce sa infuzijom. Kad
otvorim oči, ne znam da li sam bio budan ili sam sanjao da sam budan. Ponekad
mi se učini da sam s one strane jastuka. Tamo gdje misli više ne bole.
Tijelo me podsjeća da
sam još ovdje. Šalje signale: tup bol, peckanje, umor. Ali duša kao da dobija
više prostora - kao da u ovoj nemoći raste. Prije sam trčao za danima, sada
dani dolaze meni. I svaki mi nešto donese: misao iz djetinjstva, prizor iz
knjige, glas nekoga koga nijesam čuo godinama.
Na susjednom krevetu
leži čovjek koji stalno gleda u plafon. Ne priča mnogo. Samo poneki tihi jauk.
Kad se pogledi sretnu, samo klimnemo. U tom klimanju bude više razumijevanja
nego u hiljadu riječi. Zajedno ćutimo. Zajedno dišemo. I već postajemo
saputnici na istom putu.
Naveče, kad se svjetla
priguše, osjećam nešto poput molitve. Ne izgovaram je. Ona sama dolazi. Kao da
se nebo sagne malo bliže, kao da neko odozgo kaže: "Još si tu. Još
učiš."
I onda uzmem da
zapišem svaku misao, ali znam - one koje ostaju neispisane, one vrijede
najviše. One što se utisnu u srce.
III
Jutros, sve je tiše
nego inače. Kao da je i bol odlučila da ćuti. Kao da i ona nešto osluškuje. Ne
otvaram oči odmah. Ležim, dišem, osluškujem.
A onda iznutra, jasno
kao da se neko nagne nad mene, dođe misao:
"Ti nijesi ovo
tijelo."
Ne nova misao. Znam je
odavno, iz knjiga, iz predavanja. Ali sad je prvi put ne mislim - sada je znam.
Ne mogu to objasniti. Kao kad neko u tami odjednom upali svijeću, i ti shvatiš
da si sve vrijeme bio u sobi, samo nijesi znao gdje su vrata.
Tijelo je tu. Znam.
Boli tu i tamo. Ali nijesam ja bol. Nijesam ni koža, ni mišić, ni rana. Postoji
neko unutar mene ko sve to vidi. I taj neko - miran je. Ne reaguje. Samo
posmatra. I u toj tišini - sloboda.
Odjednom se sjetim
Učitelja. Njegove riječi, njegove oči koje vide dalje od izgleda. Vidjele su i
mene onog dana kad sam ga sreo prvi put - sa svim mojim slojevima, mojim
stidovima, mojim neznanjem. I nije rekao mnogo. Samo je rekao:
"Dobrodošao.
Vrijeme je."
Dugo nijesam znao šta
je to značilo. A sada, iz ove postelje, iz ovog bolnog tijela - znam. Vrijeme
je za unutrašnje hodanje. Za vraćanje kući, u onu tišinu gdje je sve već
poznato, ali zaboravljeno.
Ne trebam da hodam da
bih stigao. Trebam da stanem. Da se umirim. I tada dolazi On - Učitelj - kao
tišina između dva otkucaja srca.
Večeras, kad se
svijetla ponovo ugase, neću zaspati. Samo ću biti tu. U toj svjesnosti koja ne
traži ni riječi ni pokret. Biću sa sobom. I sa Njim.
Možda po prvi put -
stvarno tu.
IV
Jutros sam prvi put
otvorio oči prije nego što je osoblje upalilo svijetla.
U sobi polutamna.
Zidovi isti. Zvukovi isti. Ali u meni - nešto drukčije. Ne znam objasniti. Kao
da su se misli presložile tokom noći, kao da se nešto - iscijelilo, a da
nijesam ni znao da je bilo ranjeno.
Sjedim na krevetu.
Polako, kao da svaki pokret ima težinu rituala. Ruke stavim u krilo, dlanove
okrenem nagore. Disanje - lagano, duboko. I u tom trenutku - ne tražim ništa.
Ni odgovore, ni utjehu, ni smirenje. Samo postojim. I to je dovoljno.
Dolazi tiha misao, kao
šapat iznutra:
"Sada znaš zašto
si ovdje."
Ne zbog operacije. Ne
zbog ležanja. Zbog ovog unutrašnjeg susreta. Sa sobom. Sa Tišinom. Sa Učiteljem
koji, zapravo, nikad ne odlazi.
U susjednom krevetu
pacijent spava, blago hrče. I to hrkanje, koje bi me nekada nerviralo, sada je –
zvuk života. Pripada svijetu. Pripada ovom trenutku. I prihvatam ga.
Ustajem do prozora.
Lagano. Koljena još škripuckaju, tijelo nije bez bola. Ali duša - mekša je nego
juče. Osjećam da sam bliži nečemu važnom, i ne moram ni da znam tačno čemu. Sam
osjećaj je dovoljan.
Gledam kroz prozor.
Grad se budi. Automobili, pješaci, jutarnje svijetlo po fasadama. U toj
svakodnevici - svečani trenutak.
U bolnici naučiš da
život nije ono što prođe. Život je ono što ostane u tebi kada sve prođe.
I možda, baš zato,
izlazak iz bolnice neće biti samo fizički. Biće to izlazak iz jedne svijesti u
drugu. Iz onog starog "ja" u onog koji zna - da ništa nije slučajno,
i da je svaka bol, svaki zastoj, zapravo - poziv.
Na Povratak.
