U gomili riječi koje svakodnevno prođu kroz nas, nečije ćutanje najjače odzvanja. Ljudi će uvijek nešto reći - iz zavisti, straha, nerazumijevanja. Ali ništa ne govori više o odnosima od onoga što je prećutano kad se najviše trebalo progovoriti.
Postoje rečenice koje zvuče jednostavno, ali u sebi nose cijeli kompas morala. Ne podižu ton, ali razgolićuju sve prisutne. Jedna od njih je:
„Ne govori mi šta su loše pričali o meni. Bolje mi reci zašto im je bilo u
redu da to pričaju pred tobom.“
U korijenu ove
rečenice je jednostavna istina: ono što dopuštaš u svom prisustvu, govori o
tebi. U društvu gdje neko blati, a ti ćutiš, ti si saučesnik tišinom. Možda nijesi
dodao riječi, ali nijesi ni oduzeo njihovu težinu.
I
to nije pitanje upućeno drugome, to je izazov svijesti. Zapravo, to nije ni
optužba, to je svijetlo. I gdje to svijetlo padne, tu se vidi ko smo, a ne šta
smo rekli.
Ljudi često
misle da su neutralnost i mir posmatrača vrlina. Ali ćutanje nije uvijek
nenasilno. Ponekad je ćutanje oblik izdaje, varljivo pasivan način da
izbjegnemo neprijatnost, a pritom izdamo nekoga ko nam vjeruje.
U
svakodnevici koja vrvi od riječi, suptilnosti i pretvaranja, najveća
odgovornost je tišina. Ali, u društvu, kad se neko napada, omalovažava, kad ime
nekog odsutnog postane predmet podsmijeha ili preispitivanja, tada tišina
postaje osuda, a prostor postaje sudnica. I taj, koji je prisutan, postaje više
od svjedoka. Postaje sudija. Ne zato što je presudio, već jer je prećutao.
Ćutanje,
kada je trebalo da se govori, nije neutralno. Ono je izbor.
Ćutanje zna da ubode oštrije od riječi, jer ostavlja prijatelja bez glasa, bez
branitelja, izloženog iza leđa. Često je opravdamo: "Nijesam želio
sukob." "Nijesam znao šta da kažem." "Nije to moja
stvar."
Ali da li bi isto ćutao da se radi o tebi?
Biti
prijatelj ne znači samo dijeliti smijeh, tajne, ili dane kada sve ide lako.
Biti prijatelj znači stajati uz nekoga i kad ga nema. U tome je stvarni test
lojalnosti - ne kad svi gledaju, već kad niko ne gleda. Kad si ti jedini koji
može reći: „Ne, neću da slušam ovo. Ako imaš nešto da kažeš, kaži njemu.“
Ljepota ove
rečenice nije samo u njenoj preciznosti, već u načinu na koji presijeca maglu
izgovora. Ona ne napada, ona postavlja granicu. Ne traži ogovaranje ogovarača,
već samo jedno pitanje:
Gdje
si ti bio dok se lomio integritet jedne osobe u tvojoj tišini?
U
tom trenutku ti ne braniš samo prijatelja. Braniš i sebe - svoju čestitost,
granice, i sposobnost da ne postaneš ono što prećutno tolerišeš.
U
tom jednom: „Zašto im je bilo u redu da to pričaju pred tobom?“
skriveno je pitanje koje svako od nas, kad-tad, mora sebi postaviti:
Koliko sam vrijedio kao odsutan, u prisustvu drugih?
Jesam li bio ime koje se lako valjalo po jeziku, jer su znali da neće naići na
otpor? Jesam li bio ono što se ne brani kad se ne vidi?
A
oni koji ćute tada, često ćute i kad su pored tebe. U njihovoj tišini se
smješta udobnost, konformizam, ali ne i istina. I zato nije pitanje šta su
drugi rekli. Ljudi uvijek pričaju.Pravo pitanje je: Ko je ćutao kad si
najviše trebalo da budeš odbranjen?
Na kraju,
prijateljstva se ne mjere zagrljajima pred svima, već odbranom u odsustvu. Onaj
koji je ćutao kad se lomila tvoja čast, nije ti bio prijatelj, bio ti je
ogledalo trenutka kad nijesi imao nikoga da te zaštiti osim vlastitog odsustva.
I možda, baš
tada, naučiš da je najdublja istina sledeća:
Ne
boli ono što su drugi rekli, boli što si ti ćutao.
U
toj tišini se lome prijateljstva, a ne u velikim svađama.
Jer ni izdaja ne mora vikati. Dovoljno je da ćuti.
