Kažu
- oprostio si tek kad zaboraviš.
Ali kako zaboraviti ono što je ostavilo trag?
Kako izbrisati nešto što te oblikovalo, dotaklo duboko i ostavilo sjenu u
pamćenju?
Zaborav
nije uslov za oprost.
Naprotiv, istinski oprost počinje tek
kada sjećanje ostane, ali više ne boli.
Kada se pogledaš u ogledalo prošlosti i ne osjetiš više gorčinu, već tišinu.
Ne zato što si zaboravio, već zato što si prerastao.
Oprost
nije slabost.
To je izbor da ne nosiš dalje ono što te vuče unazad.
To je snaga da kažeš: "Neću da budem zatvorenik tuđeg postupka."
Opraštanje
ne znači da odobravaš ono što se desilo.
Ne znači da ti je bilo lako.
I ne znači da ćeš opet dozvoliti isto.
Oprost
znači da si prekinuo lanac bola.
Da si odbio da ga preneseš dalje - sebi, drugima, svijetu.
Oprost
je najdublji čin unutrašnje slobode.
Zato ga ne treba miješati sa zaboravom.
Jer neke rane ne treba da nestanu,
treba da postanu svjetionici.
Ne da bi podsjećale na bol, već na snagu koja je iz nje nikla.
Oprost
ne briše prošlost. Nije amnezija.
On mijenja budućnost.
I
kada dođe dan da ponovo sretneš ono što te ranilo,
možda više nećeš vidjeti ranu,
već sebe, kako stojiš mirno, u tišini, slobodan.
