U početku je tišina. Tišina koju ne
prepoznaješ.
Toliko si navikao na buku svijeta da ti je postala komforna.
Ali ona tišina u tebi je nešto drugo.
Nije praznina. Nije tišina koju nosiš od drugih,
nego ona koja dolazi kad su svi glasovi utišani –
i samo tada, kada sve stane, možeš čuti plamen.
On nije nešto što se mora zapaliti.
On je tu. Oduvijek.
Samo je čekao da ga prepoznaš.
Čekao je da prestaneš bježati od sebe.
Započinješ razgovor s njim polako, kao sa starim
prijateljem,
koji je čekao da ga pozoveš.
I onda ga zasipaš pitanjima.
A plamen odgovara, ali ne riječima.
On ti šapuće kroz osjećaje, kroz tišinu, kroz mir.
On
ti pokazuje sve one trenutke u životu kada si pomislio da ne možeš dalje,
a ipak si nastavio hodati.
On ti pokazuje sva ona mjesta gdje si pogriješio,
ali
ih sada vidiš kao tragove koji te vode.
Svi ti trenuci su bili plamen koji je rastao unutar tebe.
Kroz razgovor sa plamenom, počinješ shvatati da ništa u
životu nije slučajno.
I da svaka borba, svaka suza, svaki gubitak
— sve to te je dovelo do njega.
Jer on nije samo unutrašnja snaga,
on je stvoreni plamen svijesti,
koji spaja tvoj um, srce i tijelo u savršen sklad.
I dok razgovaraš s njim, dolaziš do
spoznaje:
Tvoj plamen nije samo tvoj.
On je univerzalni plamen.
On je dio tebe, ali nije samo tvoj.
Oduvijek je bio prisutan, kao iskra od početka svijeta.
I sada se to shvatanje pretače u tvoju svakodnevicu.
Tvoj razgovor s plamenom se ne
završava kad završiš s pitanjima.
On se nastavlja u svakom tvom koraku,
u svakom disanju,
u svakom izboru koji donosiš.
I onda shvatiš:
Plamen nije nešto što trebaš tražiti.
On je nešto što trebaš dopustiti da budeš.
