Postoje dvije
moći koje čovjek može osjetiti u sebi: moć ega i moć srca. Na prvi pogled, obje
djeluju snažno. Obje ostavljaju utisak. Ali samo jedna od njih osvjetljava put,
dok druga često baca sjenu i stvara iluziju veličine.
Moć ega dolazi iz
potrebe da se dominira, da se bude priznat, da se nadvlada drugi. Ona se hrani
uspjehom u očima svijeta, titulama, novcem, pobjedama. Ego ne poznaje tišinu;
on ne podnosi da nije u centru pažnje. I zbog toga, koliko god da naraste,
nikada nije zadovoljan. Uvijek mu treba još potvrde, još pohvala, još moći.
Ali ta moć je
spoljašnja, i kao takva - lomljiva. Jedan udarac života, jedna bolest, jedna
izdaja ili poraz, i ta kula napravljena od samodopadljivih riječi i lažnih
sigurnosti se sruši. Ego tada doživi slom, jer nikada nije bio ukorijenjen u
istinskom biću, nego u slici koju je sam o sebi stvorio.
Moć srca, s druge
strane, ne vapi za priznanjima. Ona ne traži publiku. To je moć tišine, saosjećanja,
unutrašnje postojanosti. Ona ne dominira, već prihvata. Ne vodi iznad drugih,
već dublje u sebe. Srce zna da najveća snaga nije u pobjeđivanju drugih, već u
nadilaženju vlastitih slabosti, u sposobnosti da se oprosti, da se bude blag
kada bi se moglo biti grub, i da se ćuti kada bi se moglo vikati.
U Vedanti, to srce nije
samo simbol emocije, to je sjedište
Atmana, unutrašnjeg Sebstva, svjetlosti koja je u svima. Moć
srca dolazi iz spoznaje da je ono što jesmo već potpuno. Ne mora se dokazivati,
jer ništa mu ne nedostaje. Takva spoznaja nije slabost, već najdublja snaga.
Onaj ko je spoznao Sebe, kaže Upanišada,
"nema straha, jer zna da je jedno sa Sveobuhvatnim".
U jogi, uči se da je prava
snaga u otvaranju, a ne u zatvaranju. Srce koje voli bez vezivanja, koje daje
bez očekivanja, koje se otvara čak i pred bolom - takvo srce je najjače. Jer
zna da nije ono koje uzima moć, već ono koje postaje kanal Božanske moći.
Ta moć ne
zavisi od spoljašnjih uslova. Ona je prisutna i u čovjeku koji ništa nema, a
zrači mirom, i u onome koji je izgubio sve, a nije izgubio sebe. To je moć koja
ne iscrpljuje, već obnavlja. Ne razdvaja, već spaja.
U svijetu gdje
je moć često sinonim za kontrolu i nadmoć, prava snaga je postala nevidljiva.
Ali ona postoji. To je moć majke koja bdije nad djetetom bez sna i bez riječi.
Moć čovjeka koji ne uzvraća uvredu. Moć učitelja koji ne nameće, već služi. Moć
duše koja ne želi da se vidi, ali koja svijetli čak i kada se sve drugo ugasi.
Zato, kad
govoriš o moći, pitaj: da li me ova snaga približava drugima, ili me odvaja? Da
li hrani moj ego, ili njeguje moje biće? Da li mi daje iluziju kontrole, ili mi
donosi unutrašnji mir?
Jer moć nije u
tome da drugi zavise od tebe.
Moć je u tome da ti ne zavisiš ni od čega - osim od Istine koja stanuje u tvom srcu.
