Postoje ljudi
koji odu — a nikada ne nestanu.
Kao miris tamjana u prostoriji: oni više nijesu tu, ali nešto u vazduhu i dalje
govori o njima.
Ili kao zvijezda koja je ugašena — ali njena svjetlost putuje još hiljadama
godina kroz tamu, dotičući oči koje nikad neće znati da gledaju ugašenu
svjetlost.
To je Ljubav
koja ostaje i kad ne postoji nijedna riječ, poruka, dodir.
Ona ne zavisi od fizičke blizine.
Niti od svakodnevnog kontakta.
Ona je prisustvo na dubljoj frekvenciji — u jednoj rečenici koja ti padne na
pamet, u tišini koja liči na njihov smijeh, u blagosti koja te uhvati dok
gledaš zalazak, pa znaš: tu su.
Ta Ljubav ne
pokušava da zadrži — jer zna da zadržavanje stvara tugu.
Ne pokušava da zaboravi — jer zna da zaborav ne postoji.
Ona se ne bori
da preživi u vremenima kad više nema nikog da je njeguje, jer...
Ona je sama sebi izvor.
I ono što je jednom zaista voljeno — nikada nije potpuno izgubljeno.
Jer svaka prava Ljubav ima svoje zauvijek. Samo ne uvijek u vremenu. U duši.
