Postoje
ljubavi koje dolaze i odlaze.
Ona to nije.
Ona je tiha prisutnost što ostane i kad misliš da je zaboravljena.
Ne moraš je zvati –
ona je već tu.
Ne
kuca na vrata, ne pravi buku.
Ne traži da se vrati jer zna – nikada nije ni otišla.
Živi u tvojim navikama, u tvojim izborima.
U načinu na koji stavljaš ruke na sto,
u načinu na koji ćutiš kad ti srce zadrhti.
Ona
je u dahu između dvije rečenice,
u pogledu u kojem se prepoznaš,
u pjesmi koja te pronađe kad misliš da si izgubljen.
To
nije ljubav koja traži potvrdu.
To je ljubav što postane dio tvoje kože.
Koja zna sve tvoje nesigurnosti, i ne bježi.
Koja nije ideal, već svijetlo koje ostaje kad svi odjeci utihnu.
Zato
ne traži da se vrati.
Ne pitaj gdje je.
Samo zatvori oči.
I
biće tu.
Uvijek je bila.
Uvijek će biti.
