Ponekad tijelo
šapuće ono što um ne želi da čuje.
Ponekad su tišina i slabost ulaz u ono najdublje u nama.
Ako si tu, i
ako osjećaš da bolest možda nije samo stanje,
već prelaz,
onda znaj:
ništa se ne gubi.
Zamišljaj je
kao kapiju. Ne kao zatvorenu, hladnu,
već kao onu od starog drveta, ispod koje rastu cvjetovi,
koja vodi u vrt u kojem si već bio,
ali si zaboravio.
Iza nje - nije
praznina.
Iza nje je Povratak.
Možda ne znaš
šta te čeka.
I to je u redu.
Ali znaj: bićeš nošen.
Ono što je disalo kroz tebe, disalo je oduvijek.
Ono što si bio iza imena, iza bolesti, iza straha -
to ne umire.
U tom trenutku,
ako dođe,
ne grči se. Ne veži se.
Reci: „Dolazim, spreman da budem ono što jesam.“
Ne gubiš ni
tijelo, ni dah,
već prolaziš.
Kao kap kiše u more.
kao iskra natrag u vatru.
Ako ostaneš -
ostani sa mirom.
Ako odeš - otiđi bez bola.
Jer ti nijesi ni bolest, ni ime, ni kraj.
Ti si svjedok
tišine.
