Neke ljubavi
nas ne uspinju — one nas ogole.
Skinu sa nas sve slojeve koje smo godinama gradili.
Ne da bi nas povrijedile, već da bi nas vratile nama.
Ljubav, ona
prava, ne govori ti ko da budeš.
Ona ti samo pokaže — ko već jesi.
Ona ne
uljepšava.
Ne gura pod tepih rane.
Ne stavlja filtere na lice koje plače.
Ona kaže: „Evo te, takvog
kakav si. Jesi li spreman da se pogledaš?“
Jer ljubav
nije uvijek nježna — ali je uvijek iskrena.
Nije uvijek topla — ali je uvijek prisutna.
Ona dolazi kao
svjetlost, a svjetlost ne pravi kompromise.
Ona prodire, obasjava, razotkriva.
I zato ljubav zna da boli.
Ali to je bol buđenja.
Bol kidanja maski.
Bol vraćanja u istinu.
U prisustvu
takve ljubavi ne možeš glumiti.
Jer znaš — neko gleda tačno kroz tebe.
I ne bježi.
Ljubav kao
ogledalo ne ispravlja ti lice, ne popravlja tvoje mane.
Ona ih drži u dlanovima i kaže: „I
ovo si ti. I to volim.“
I tada, po
prvi put, i ti to možeš da voliš.
