To je najtiša
Ljubav.
Ne doziva. Ne moli. Ne traži potvrdu.
Kao jutarnja
rosa, blista dok traje,
i nestaje kad sunce zatreperi.
Ali ne žali što je postojala.
Jer nije bila zbog sebe.
To je Ljubav
koja zna da si slobodan.
Koja ne čeka da joj uzvratiš pogled,
niti da izgovoriš riječ.
Ona voli
iznutra, kao svjetlo u dubini pećine
koje nikad ne izađe, ali gori jednako jasno.
Ne nada se. Ne
zamišlja.
Ne gradi kule u oblacima.
Ona samo voli.
U čistoti svog postojanja.
I ako nikad ne
saznaš,
ako nikad ne primijetiš,
ona neće umrijeti.
Biće tu,
u svakom uzdahu koji nisi čuo,
u svakom pogledu koji ti je izmakao.
Jer ta Ljubav
ne traži da joj budeš dom.
Ona je sama sebi dom.
I zato nikad
ne luta.
