U svijetu koji oblikuje mase, gdje norme, šabloni i glasne većine diktiraju tokove svakodnevice, biti autentičan nije više samo lični izbor, to je čin unutrašnje hrabrosti, tihi oblik revolucije.
Psihologija
mase, kako ju je davno opisao Gustave Le Bon, pokazuje kako pojedinac, kada se
stopi s gomilom, gubi sopstvo. U toj kolektivnoj nesvijesti, odgovornost se
razvodnjava, misao otupi, a savjest utihne. Ljudi se utapaju u jedno “mi”, koje
često ne zna ni kuda ide, ni zašto ide.
U
takvom okruženju, autentičnost postaje ne samo rijetkost, nego i opasnost, jer
slobodan čovjek podsjeća druge da su mogli biti slobodni. On ne pristaje. Ne
viče, ne nameće, ali sama njegova tišina ima snagu udara. On stoji uspravno dok
svi kleče. On pita kad svi klimaju. On mirno ćuti kad svi govore.
Ali
koliko snage je potrebno da se ostane takav?
Snaga
autentičnosti nije spoljašnja, nije fizička ni nametljiva. To je snaga tihe
unutrašnje vatre. To je postojanost da ne izdaš sebe. Da živiš ono što
vjeruješ, čak i kada te to odvaja, čak i kada osjetiš teret usamljenosti.
Jer,
da, biti autentičan često znači biti sam. Ali to nije usamljenost očajnika, već
samotništvo svetog prostora. To je ona tišina u kojoj se možeš sresti sa sobom,
u kojoj odzvanja glas duše. I kada si tamo, masa te više ne plaši.
Masa
te možda ne voli. Masa te možda ne razumije. Ali ti si tada izvan mase. Ti tada
pripadaš drugom poretku - unutrašnjem. Božanskom. Ti tada nijesi više samo
čovjek među ljudima. Ti si putokaz, svjetionik, trag onima koji su spremni da
se probude.
Jer,
istinska autentičnost počinje onog trenutka kada prestaneš da se bojiš biti ono
što zaista jesi.
