Dostojanstvo nije oholost. Nije ni nadmenost, ni uspravljen vrat, ni pogled koji traži potvrdu. Dostojanstvo je tišina duha koji zna svoju vrijednost — ne zato što se upoređuje, već zato što se ukorijenio u istini onoga što jeste.
Dostojanstven
čovjek ne viče da bi ga se čulo, niti kleči da bi bio voljen. On stoji uspravno
i kada ga osuđuju, i kada ga hvale, jer zna da nijedno ni drugo ne dotiče
njegovu suštinu. Dostojanstvo nije ćutanje iz straha, već ćutanje iz snage. Ono
je prisustvo koje ne traži aplauz, jer mu aplauz ništa ne dodaje, niti ga
njegov nedostatak oduzima.
Kada
kažemo da je neko dostojanstven, govorimo o čovjeku koji ne pristaje da se
odrekne sebe radi prolazne koristi. Govorimo o osobi koja se ne prodaje za
priznanja, ne oblači tuđe mišljenje kao haljinu, ne umanjuje druge da bi sebe
uzvisila. Govorimo o tišini koja zna ko je, i koja ne traži da je iko razumije
da bi bila mirna.
Dostojanstvo
je i kada se pogriješi, ali ne skriva, već prepoznaje. Kada se izvini, ne zbog
slabosti, već zbog snage da njegova krivica ne bude teret tuđem bolu.
Dostojanstvo je da se odbije da se učestvuje u nepravdi, čak i ako svi drugi
ćute. To je kada pogled ostaje čist i pred ogledalom i pred neznancem.
U
duhovnom smislu, dostojanstvo je znak da se u čovjeku probudila božanska iskra.
Nije to ego, već prisustvo Atmana koji zna — "Ja sam duša, vječna,
čista, neokaljana." I zato ne pristaje da bude sredstvo za tuđe igre,
niti rob svojih slabosti.
Dostojanstvo
je kad imućan, ali ne gord, već skroman, empatičan. Kad si siromašan, a
nijesi bijedan. Kad si povrijeđen, a ne ranjavaš. Kad si usamljen, a ne
podilaziš da bi bio prihvaćen. Kad znaš da tvoje biće nije na prodaju, jer ono
pripada Bogu.
U
svijetu u kojem se vrijednost mjeri lajkovima, dostojanstvo je tiha revolucija.
Jer ono ne trguje sa sobom, ne saginje glavu pred nepravdom, i ne diže ruku na
istinu.
To
je ono kada hodaš uspravno, čak i kad si na koljenima — jer znaš da tvoje
koljeno ne pripada nijednom čovjeku, već samo Onome koji te stvorio.
