Postoji Ljubav
koja ne zna za posjedovanje.
Ne zna za moje i tvoje.
Ne zna za obale.
Ona ne dolazi s pravom na tijelo, ni obavezom prema srcu.
Ona je Ljubav
koja ne pripada.
Zato što ne može biti uhvaćena.
Ona prolazi
kroz ljude, kao svjetlost kroz staklo — obasjava, ali se ne zadržava.
To je Ljubav
koju ne možeš vezati pogledom, ni zakleti riječima.
Ne možeš je uhvatiti ni zagrljajem, ni obećanjem.
Jer čim joj
staviš lanac, ona više nije ona.
To je Ljubav
koja se sretne jednom u životu,
možda i nikad,
a ipak te oblikuje zauvijek.
Ona dolazi kao
bljesak — jedan dah, jedno oko treptaja.
Ali u tom trenu stane cijeli kosmos.
Ne pita ko si
ni kome pripadaš.
Jer zna da svi pripadamo jednom Izvoru.
Ona se ne
zadržava ni da bi te voljela,
ni da bi bila voljena.
Ona samo jeste.
I kad prođe,
ti više nikad nijesi isti.
Jer dotakao si
vječnost.
Na tren.
I znaš —
da ništa manje od toga više nije Ljubav.
