Nekima je život pločnik kojim se trči za vremenom, novcem, titulama. Drugima - vjetar u kosi i tišina u grudima, dok prate trag zvijezda.
Nijesu birali
lakši put. Nijesu se razmetali riječima, niti su čekali aplauz. Nijesu
skupljali medalje, nego trenutke - one nevidljive, ali svete. Hodali su polako,
ali duboko. Ponekad bosi po kamenju gubitaka, ponekad sami u noći punoj sumnji,
ali uvijek s plamenom u grudima koji ne gasi ni vrijeme, ni tama, ni ljudi.
To su oni čiji
je život možda bio bez sjaja u očima svijeta, ali je sjajio iznutra -
plemenitošću, sobom, tišinom i vjernošću onom unutrašnjem glasu koji nikada ne
griješi. Nijesu tražili priznanje. Nijesu morali biti shvaćeni. Dovoljno je
bilo što su znali - hodam ka nečemu većem od mene.
Jer… zvijezde
ne traže publiku. One samo sjaje.
